Ibn Tejmijja o Abdul Kâdirovome djelu “Futuhul gajb” i tesavvufu (sufizmu)

Home > Međumuslimansko razumijevanje >

Ibn Tejmijja o Abdul Kâdirovome djelu “Futuhul gajb” i tesavvufu (sufizmu)

Prevela i prilagodila: Lejla Beglerović
Autor: Fouad Haddad
Datum: 24.10.2003.

Spoljni dokaz Ibn Tejmijine povezanosti sa derviškim redom kaderijâ putem lanca tri šejha pod nazivom Ibn Kudâma, dat je od strane Ibn Tajmijjinog učenika, Ibn Abdul Hâdija. Daljni unutarnji dokaz Ibn Tejmijjine sklonosti sufizmu može se vidjeti u njegovom komentaru od stotinu stranica o Gejlaniju, koji pokriva samo pet od 78 predavanja “Futûhul Gajba”, ali koji ukazuje da je Ibn Tejmijje smatrao put sufizma dragocjenim naporom i čak prijeko potrebnim za život islamske zajednice.

Komentar se može naći u 10. tomu, str. 455.-548., prvog izdanja njegova djela “Medžmu‘ fetâwâ li Šejhil Islam Ibn Tejmijje”.

Iz ovog komentara je vidljivo da Ibn Tejmijja naziva Abdul Kâdira “šejhunâ”, “naš šejh”, naziv koji nikome drugom ne daje u svom cjelokupnom opusu, kao što ne daje ni naziv “imâmunâ”, “naš imam”, nikome osim Ahmedu ibn Hanbelu.

U njegovome komentaru o “Futûhu”, Ibn Tejmijja naglašava da dominantnost Šerijata predstavlja najčvršću tradiciju u sufizmu, i u prilog ovoj tvrdnji nabraja preko dvanaest rânih učiteljâ, kao i suvremenijih šejhova, kao što je el-Ensârî el-Harâwî i Abdul Kâdir, kao i šejh ovog posljednjeg, Hammâd ed-Dabbâs:

“Ispravnost među sljedbenicima Puta – kao što je većina rânih šejhova (šujûhus-selef), kao sto su Fudejl ibn ‘Ijâd, Ibrâhîm ibn Edhem, Ma‘rûf el-Kerhî, es-Sirrî es-Sekatî, el-Džunejd ibn Muhammed i drugi rani učitelji, kao i šejh Abdul Kâdir (Gîlânî), šejh Hammâd, šejh Ebul Bejân i drugi kasniji učitelji – ne dozvoljavaju sljedbenicima Puta da se udalje od Božanske zakonske naredbe i zabrane, čak i kada ta osoba lebdi u zraku ili hoda po vodi.” (str. 516.)

U svojoj raspravi o razlikama između zakonitih oblika obožavanja i inovativnih oblika, pod nazivom “Risâletul ’ibâdâtiš-šer‘ijja vel ferku bejnehâ ve bejnel bid‘ijja” (u “Medžmû‘âtur-resâ’il vel-mesâ’il”, Bejrut, Ledžnetut-turâsil ‘arabî, tom V, str. 83.), Ibn Tejmijja nepogrešivo utvrđuje da je zakonit put i način “onih koji slijede put” (es-sâlikîn) ili “put samoprijegora” (zuhd) i onih koji slijede “ono što se zove siromaštvo i sufizam”, to jest fukarâ i sufijâ:

“Zakonit je onaj kojim se pojedinac približava Allahu. To je Allahov Put. Pravičnost, poslušnost, dobra djela, milosrđe i poštenje. To je način onih koji su na putu (es-sâlikîn), i način onih koji smjeraju ka Allahu i koji Ga obožavaju; to je put kojim idu svi koji žele ka Allahu i idu putem samoodricanja (zuhd) i religioznog prakticiranja, te onoga što se naziva siromaštvom i sufizmom i tome slično.”

Što se tiče Abdul Kâdirovog učenja da se salik treba suzdržati od dozvoljenih željâ, Ibn Tejmijja počinje (komentar) tako što određuje da je Abdul Kâdirova namjera takva da se treba odreći onih dozvoljenih stvarî koje nisu naređene, jer u njima može biti opasnost. Ali u kojoj mjeri?

Ukoliko islam u suštini uči i izvršava Božansku naredbu, onda mora postojati put kojim onaj koji zaluta može utvrditi volju Allaha u svakoj pojedinačnoj situaciji. Ibn Tejmijja dozvoljava da Kur’an i Sunnet ne mogu pokriti svaki pojedinačni događaj u životu vjernika. Ali, ukoliko oni koji tragaju za Allahom žele postići ujedinjenje volje i želje, mora postojati način za onoga koji se izgubi da utvrdi Božansku zapovijed u svakoj njenoj pojedinosti.

Ibn Tejmijjin odgovor je primjena zakonskog koncepta idžtihada na duhovni put, naročito na ideju ilhama ili inspiracije.

U svojim naporima da postigne jedinstvo njegove volje sa Allahovom, istinski sufija dostiže stanje kada ne želi ništa drugo nego da otkrije veće dobro, akciju koja je najdraža i najmilija Allahu. Kada ga spoljni šerijatski argumenti ne mogu jasno usmjeriti u tim stvarima, može se osloniti na standardne sufijske koncepte osobne inspiracije (ilham) i intuitivne percepcije (zevk):

“Ukoliko sâlik kreativno usmjeri svoje napore ka spoljnim šerijatskim indikacijama i ne vidi nikakvu jasnu mogućnost za svoj odabrani postupak, može biti inspirisan – zajedno sa dobrotom namjere i strahopoštovanja prema Allahu – da izabere superiorniji postupak od dva.

Ova vrsta inspiracije (ilham) je indikacija koja se odnosi na istinu. To može biti čak i jači pokazatelj, nego slabe analogije, hadisi slaboga seneda (lanca prenosilaca na osnovu čega se i ocjenjuje vjerodostojnost konkretne predaje), slabi doslovni argumenti (zevâhir), i slab istishâb koji primjenjuju mnogi istraživači principâ, razlikâ, i sistematiziranja fikha.” (str. 473.)

Ibn Tejmijja zasniva ovaj stav na principu da je Allah stvorio čovječanstvu prirodnu sklonost ka istini (str. 474.), a kada ova sklonost nalazi osnovu u realnosti vjere, i bîva osvijetljena učenjima Kur’ana, a onaj koji je odlutao od puta jos uvijek ne može odrediti preciznu volju Allahovu u određenim slučajevima, onda će mu njegovo srce ukazati na povoljan postupak. On smatra da je takva inspiracija jedan od najjačih autoriteta u takvoj situaciji.

Naravno, onaj koji je odlutao s puta ponekad će griješiti, pogrešno vođen svojom inspiracijom ili intuitivnim poimanjem situacije, kao što ponekad griješi i mudžtehid. Ali, kaže on, čak kada mudžtehid odnosno nadahnuta osoba i skrene za tren s puta, i dalje je poslušna.

Okretanje ilhamu i zevku ne znači da pojedinac slijedi svoje hirove ili osobne preference. (str. 479.) U svom pismu upućenom Nasr el-Menbidžiju (“Medžmû‘âtur-resâ’il vel-mesâ’il”, tom I, str. 162), on kvalificira ovu intuiciju kao “informisanu vjeru” (ez-zevk el-îmânî). Njegov stav je, kao i u komentaru o “Futûhu”, da je inspirativno iskustvo po prirodi nejasno i da se treba kvalificirati i informirati na osnovu kriterija iz Kur’ana i Sunneta.

Po njemu, ni to ne može dovesti do izvjesnosti istine, ali može dati vjerniku čvrsto stanovište za izabiranje vjerovatno ispravnijeg postupka u datoj situaciji i pomoći mu da podredi svoju volju, u pojedinim detaljima svoga života, volji Stvoritelja i Zapovjednika.

Također i druga njegova djela obilno hvale tesavvufsko učenje. Naprimjer, u svojoj knjizi “El-ihtidžâdžu bil Kader”, (Kairo, el-matbe‘a es-selefijja, 1394/1974., str. 38.), on brani sufijsko isticanje ljubavi prema Allahu i njihov voluntarni prije nego intelektualni pristup religiji, da je u skladu sa učenjima Kur’ana, čvrstih hadisâ i idžmâ‘a selefa (prve generacije vjernikâ):

“Što se tiče sufijâ, oni potvrđuju ljubav (prema Allahu), i ovo je stvar koja je očiglednija među njima nego druge stvari. Osnova njihovog Puta (tarîka) je jednostavno volja i ljubav. Potvrđivanje ljubavi prema Allahu je dobro poznato u govorima njihovih starijih i novijih učitelja, kao što je to potvrđeno i u Knjizi te Sunnetom, a u skladu sa mišljenjem selefa.”

http://www.znaci.com/razumijevanje/art264_0.html

Kaze Ibn Hadzer El Askalani: "Malikijski kadija ga je bacio u zatvor." Kada je cuo da ga neki posjecuju rekao je:
"Njegovo nevjerstvo je utvrdjeno, pa ako nebude ubijen onda mu se nesmije popustati."
Safijski kadija je o njemu donio presudu i u Damasku je obavljeno: "Ko god bude vjerovao u ono sto bude vjerovao Ibn Tejmijje, krv i imovina njegova je halal." (Ed-Durerul-Kamine fi ajanil-miatis-semanije, tom 1, str. 154)
On u svojoj drugoj knjizi kaze:
"Ibn Tejmijje je jedan rob kome je Allah usrkatio Svoju Milost, dopustio da ode u stranputicu, ucinio ga slijepim, gluhim i ponizenim. Svi alimi koji su obznanili njegova pokvarena i lazna stanja jasno su istakli ovu cinjenicu" (En-Nudzumuz-Zahire, Sejhul-Islam, Ibn Hadzer, tom 2, str. 279)

Veliki alim Ibni Hadzer Mekki je napisao u svojoj knjizi Fetavel-hadisijje: "Allah dzelle-sanuhu je dao da Ibni Tejmijje zadjًe u otpadnistvo i propast . On ga je ucinio slijepim i gluhim. Mnogi alimi su nas informisali, upozorili, i dokumentovano dokazali, da su njegova djela pokvarena a njegove rijeci netacne. Oni koji procitaju knjige velikih alima islama kao sto su Ebul Hasen-il-Subki, i njegov sin Tadz-ud-din Subki, i imama Iza bin Dzema’a, i koji prostudiraju izjave safi’i, maliki i hanefi alima, koje su mu upucene i napisane kao odgovor, ce dobro vidjeti ko je u stvari Ibn Tejmijje, i kakvo je njegovo pravo lice."

A evo,da jos jednom ponovimo pismo ucenika ucitelju tj. pismo Imama Zehebija Ibn Tejmijji iz kojeg lako mozete vidjeti kakav je bio ovaj covjek.


Zehebijevo pismo Ibn Tejmijji

U Ime Allaha Svemilosnog Samilosnog

Hvala Allahu na mojoj poniznosti. Moj Gospodaru, smiluj mi se, obrisi mi grijehe, i sacuvaj mi Iman za mene. Kakva zalost radi nedostatka moje zalosti; kakva tuga radi sunneta i odlaska njegovih sljedbenika; kakva ceznja za bracom vjernicima da podjele samnom jecanje; kakva zalost zbog gubitka ljudi koji su bili lampe svjetilje Svetog Znanja, poboznika, i riznica svakog dobra; alas radi nemogucnosti da se naًe halal dinar ili brat (vjernik) koji voli.
Blago onome koga njegove vlastite mahane (manjkavosti) odvracaju od tuًdjih, i tesko onome koga tuًdje mahane odvracaju od (ostavljaju slijepim prema) vlastitih.
Koliko dugo ces gledati u tackicu u oku tvoga brata i ignorisati kladu u vlastiom? Koliko dugo ces hvaliti sebe, tvoje brbljanje, tvoj stil, dok istovremneo krivis ucenjake i istrazujes ljudske sramote, znajuci dok to cinis da je Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) to zabranio rekavsi:
"Ne spominjite svoje umrle osim po dobru, jer oni su otisli k onom sto su ispred sebe poslali."
Naravno, ja znam da ces ti sebe odbraniti odgovarajuci mi da su napadi samo na one koji nikad nisu omirisali aromu Islama i ne znaju sta je Muhammed (sallallahu `alejhi ve sellem) donio i da je to (omalovazavanje umrlih ucenjaka) tvoj dzihad. Nije tako, tako mi Allaha oni koje ti napadas znaju vise od onoga sto je dovoljno ako osoba praktikuje isto da postigne uspjeh. Stavise, oni su ignorantni o mnogim stvarima koje ih se ne ticu. A "ekselentnost necijeg Islama ukljucuje takoًdje ignorisanje ili napustanje onoga sto ga se ne tice." Allaha ti covjece! Daj nam predaha od sebe, jer ti si elokventan polemicar koji niti se odmara niti spava. Pazi se od stvaranja zbunjujucih, problematicnih vjerskih pitanja. Nas Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je bio ozlojedjen prekomjernim zapitkivanjima, smatrao ih pogresnim, i zabranio je suvisno zapitkivanje. On je takoًdje rekao: "Najvise se plasim za moje sljedbenike (ummet) od elokventna hipokrite (dvolicnjaka)." Previse pricanja, ako je bez grijesenja, otvrdnjuje srce kada se odnosi na halal i haram. Pa kako ga onda efektuje kada se prica o rijecima Junusijja (sekta), filozofa, izraza kufra, koje prave srcem slijepim? Tako mi Allaha, mi smo postali predmeti ismijavanja. Koliko dugo ces otkopavati detalje filozofskih fraza kufra za nas da ih pobijemo svojim umovima? Ti si, covjece, progutao otrov filozofa i njihovih radova vise nego jednom; i sa prekomjernim koristenjem otrova osoba postane ovisna. On se skuplja, Allaha mi, u tijelu.
O, kakva ceznja je za grupom u kojoj se Qur'an recituje s razmisljanjem, gdje se osjeca strapostovanje kroz njegovu meditaciju, gdje se uvukla tisina od njegova promisljanja. O, kakva je ceznja za okupom gdje se pobozni spominju, jer milost se spusta tamo gdje se pobozni ljudi spominju, a ne gdje se pobozni spominju s prezirom i kletvama. Sablja el-Hadzdzadza i jezik od Ibn Hazma su bila braca (tj. nijedan Musliman nije bio bezbjedan od njih), i sada si se i ti pridruzio toj familiji (zulumcara). Allaha ti, postedi nas od pricanja o "bid`a o cetvrtku", i "jedenju sjemenki", nego se radje ozbiljno potrudi da upamtis bid`ate koje smo smatrali izvorom svake zablude, koja je sada postala "autenticni sunnet" i "osnova tewhida", i ko god ne smatra njih Kafirima, ili magarcima, i ko god ne naziva njega Kafirom je veci Kafir od Faraona. Ti smatras nas samim Krscanima.
Allaha mi, postoje strepnje u srcima. Ti si sretan ako ti je vjera u dvije fraze sehadeta ostala netaknuta. Kakvo razocarenje za onog koji te slijedi, jer je izlozen pokvarenosti osnovnih vjerovanja i rastapanju. Osobito ako je neodovljno naucen i religiozan, i egocentricni besposlicar koji cini tebi dobro boreci se za tebe svojom rukom i jezikom, dok ti je ustvari neprijatelj u svom bicu i srcu. Sta su tvoji sljedbenici osim bestiijalni besposlenici s malo inteligencije, obicni lazovi s pomracenim umovima, tihi stranci ogrezli u podmuklosti, ili suhoparni poboznici bez razumjevanja? Ako meni ne vjerujes, samo ih pogledaj i objektivno razmotri.
Magarac svojih strasti, o Muslimanu, je istupio da aplaudira sam sebi. Dokle ces biti zaljubljen u svog ego i napadati najfinije ljude? Dokle ces davati svom egu kredit, a prezirati pobozne? Dokle ces uzdizati sebe, i omalovazavati predane vjernike? Dokle ces biti najbolji prijatelj svog ega, i gnusati se na zahide (askete)? Dokle ces hvaliti svoje vlastite rijeci na nacin kako ne hvalis i uvazavas rijeci Sahih zbirki Buharije i Muslima? Da su srecom hadisi dva Sahiha bili bezbjedni od tebe, kako si ih konstanto napadao, sugerirajuci im slabost (nepouzdanost), smatrajuci ih vasarskom igrom, ili tretirao s figurativnim objasnjenjima i pobijanjem. Zar nije doslo vrijeme da odustanes? Zar nije vrijeme da se pokajes i iskupis? Zar nisi ti u toj desetini ljudskoj zivota kada se dosegne sedamdeseta godina i finalni odlazak priblizi? Doista, Allaha mi, ja se ne sjecam da si ti pomisljao na smrt cesto. Ti se ismijavas sa svakim ko se sjeca (misli na) smrti. Stoga ja ne mislim da ces ti obratiti paznju na moje rijeci ili se odazvati na moj poziv. Ti ces, umjesto toga, vjerovatno pokazati veliku energiju i paznju da demoliras ovaj komad papira sa svojim teskim knjigama, odsjecajuci krajeve mojih recenica dok ne postignes nadmoc i zatvoris argumentiranje s trijumfom "I on je bio usucen".
Ako ovako stojis u mojim ocima, a ja sam te simpatetisao i prema tebi bio saosjecajan i dobronamjeran, kako onda stojis u ocima svojih neprijatelja? Allaha mi medjًu tvojim neprijateljima, ima pravednih, inteligentnih i poboznih ljud, isto kao sto meًdju tvojim prijateljima ima pokvarenih, lazova, ignorantnih, dokonih, zlobnih i hajvana.Ja mogu prihvatit da me javno diskreditujes, dok se tajno okoristis s onim sto sam rekao. "Neka se Allah smiluje osobi koja mi ukaze na moje greske." Jer ja imam mnoge grijehe i mahane, i tesko se meni ako se ne pokajem, i kako veliko je moje ponizenje od Njega koji poznaje Skriveno. Jedini lijek za mene je u Allahovom oprostu i Njegovoj samilosti, Njegovom darivanju uspjeha i Njegovoj uputi.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. O Allah, blagoslovi naseg voًu Muhammeda, Zadnjeg od Poslanika, njegovu porodicu i sve njegove drugove."
Da ne bude nekakvih sumnji u vjerodostojnost ovog pisma navescu i njegov zlatni sened.
Pismo se prenosi od Ibn Kadi Suhbeta( umro 851.H.g.) a on od Burhan ibn Dzema'ah a on od Ebu Seid Salahuddin ibnul Alai a on od Semsuddin Ez Zehebija. Svi u ovom lancu su Hafizi u ciju pouzdanost niko nikad nije posumnjao. Prepis od Ibn Kadija nalazi se u Egipatskoj narodnoj biblioteci pod brojem 18823 b. i u Biblioteci Zahirijja pod brojem 1347. tako da se u svakom trenutku moze pogledati.

A savjetovao bih ti i da pogledas zapisnik sa sudjenja Ibn Tejmijji u Galeriji.