Muzika uz Ilahije

MUZIKA UZ ILAHIJE

Kaze imam Gazali: " Muzika moze da bude lijek ako se upotrijebi na pravi nacin medjutim ni sa lijekom ne treba pretjerivati jer i lijek moze postati otrov. Onaj koji ima znanja o lijecenju covjekove duse i srca zna da je slusanje muzike (uz ilahije i sl. a ne muzike koju pevaju nasi pjevaci) dobar lijek u kojem nema nekog zla." ( Pogledaj El Furu', Ibn Muflih, str.236-237)

Kaze Sultanul ulema El Izz ibn Abdusselam: " Pjesma bez muzike ili sa njom nekada moze da bude sredstvo za popravljanje stanja srca..." ( Pogledaj Et Tadz vel iklil, El Abderi El Maliki, 2/62)

Kaze Imam Kurtubi nakon sto je naveo hadis o upotrebi defa u vrijeme svadbi: " Isto tako su dozvoljeni i drugi instrumenti koji su poznati po njihovom koriscenju na svadbama i veseljima ako se ne preteruje sa njihovim slusanjem." ( Tefsir Kurtubi, 14/54)

Kaze Ibn Hazm: " Djela se cijene prema namjerama pa ko bude zanijetio slusanje muzike da bi bio nepokoran Allahu onda je on grjesnik a ko zanijeti slusanje da bi zadobio elana za vrsenje Allahovih naredbi onda je dozvoljeno, isto tako je i sa onim ko zanijeti opustanje uz muziku kako bi posle toga moao da se prepusti drugim psihickim i fizickim aktivnostima koje vode Allahovom zadovoljstvu. A ako je neko slusa bez ikakvog nijeta onda je taj postupak zabranjen." ( El Muhalla, Ibn Hazm, 7/567)

Kaze Sevkani nakon sto je citirao hadis o muzici: " Govor Bozijeg Poslanika da je muzika batil ne znaci da je ona haram vec samo ponistava njenu korist." ( Nejlul Evtar, 8/118)

Iako ovo nisu govori hanefijskih ucenjaka u hanefijskom i u svim drugim usulima stoji pravilo: " Ne negira se ono u cemu ima razilazenja vec samo ono po cemu su svi saglasni." ( Pogladaj El Bejan, Ali Dzuma, str.353.)

Pored svih citata koji su spomenuti treba napomenuti da se svi oni odnose samo na muziku uz ilahije a ne na muziku raznih pjevaca i sl.

Dragi brate Dzeko,

Imam Rabbani mudžeddid-i elfi sani šejh Ahmed-i Faruki Serhendi, kuddisa sirruh je ovako napisao na kraju DUGOG 266. pisma (koje je napisano djeci njegovog muršida hazreti Muhammeda Bakija kuddise sirruh) u prvom tomu njegove knjige Mektubat (On je u ovom pismu objasnio akaid (ilm-i kelam), to jest vjerovanje (i’tikad), kojim je njegovo mubarek srce bilo inspirisano putem ilhama i firaseta. Iako on nije koristio ni knjige, niti je razumom razmišljao dok je pisao, sve što je napisao je u skladu sa riječima alima ehli sunnet vel-džema’at.):

...Tesavvuf ima puno puteva. Od ovih, najvažniji i najpodesniji je put onih velikana koji izbjegavaju bid’ate i koji se čvrsto drže sunneta. Ovi velikani sve dok slijede sunnet u svemu što kažu i rade ne brinu što nemaju kešfova, kerameta, halova i otkrovenja. Oni odbacuju te stvari ako im se one dese dok su tromi u obavljanju sunneta. Radi toga je na njihovom putu zabranjena muzika i igra. Oni ne cijene slast i stanja koja potiči iz njih. Oni čak kažu da je i glasno spominjanje Allahovog dželle-šanuhu imena bid’at. Oni ne obraćaju pažnju ono što iz ovoga proizilazi. Ja sam jednog dana služio jelo u prisutnosti mog uzvišenog učitelja (ustada) kad je šejh Kemal, koji je bio jedan od njegovih poštovalaca (zaljubljenika), rekao naglas prije jela Bismile. S obzirom da je on sa tim bio jako nezadovoljan on ga je strogo ukorio i rekao nam da mu kažemo da više ne jede zajedno sa njim. Ja sam čuo od mog učitelja da je hadže Muhammed Behaeddin-i Buhari kuddise sirruh iskupio alime Buhare i odveo ih kući njegovog učitelja hazreti sejjida Emira Kulala. Oni su mu (sejjidu Emiru Kulalu) rekli, “Glasno izgovaranje Allahovog dželle-šanuhu imena je bid’at. Prestani s tim.” Pošto je njegov običaj bio da rado primi ispravnu riječ, bez obzira od koga ona dolazila, hazreti sejjid ju je primio i rekao, “Neću to više činiti.” [Takođe i Dželaluddin-i Rumi piše u svom Mesneviji da trebamo tiho, srcem, zikriti.] Kada uzvišeni velikani ovog puta čak zabranjuju i glasno izgovaranje Allahovog dželle-šanuhu imena, šta bi oni rekli o muzici (sima’), igri (raks), skakanju, vriskanju i galami?

Svi ovi halovi i zevkovi, koji se rađaju iz zabrana šerijata, su po ovom fakiru istidrađ. Jer, ova stanja (hallovi) se takođe dešavaju i kafirima i griješnicima (fasicima), koji, takođe nauče stvari kao što su tevhid i kešf koji im se dešavaju u ogledalu svemira. Ova stanja se vide i kod grčkih filozofa i džukijja [derviša, pripadnika brahmanizma], brahmanskih sveštenika i indijskih prosijaka. Pravi hal je samo onaj koji je u skladu sa šerijatom. On ne niče iz harama. Muzika (sima’) i igranje (ples, raks) su lehv i la’b, odnosno, igra (traćenje vremena). Levh-el-hadis, u šestom ajeti kerimu sure Lokman, je objavljen sa ciljem da zabrani teganniju (melodično učenje Kur’ani kerima). Imam Mudžahid, jedan od učenika Abdullaha ibni Abbasa, je jedan od najvećih tabi’ina. On je rekao da ovaj ajeti kerim zabranjuje muziku. U tefsiru Medarik [i u tefsiru Mazhari velikog alima hazreti Senaullaha Pani Putija koji ima deset tomova] piše da Levh-el-hadis znači muzika. Abdullah ibni Abbas i Abdullaha ibni Mes’ud radijallahu anhum su se kleli da da je ovaj ajeti kerim o muzici. Imam Mudžahid je rekao da je meali šerif sedamdeset drugog ajeti kerima sure Furkan, “Grupa čiji će grijesi biti oprošteni su oni koji se ne zadržavaju na mjestima gdje se svira i pjeva.” U knjigama piše da je imam našeg mezheba u vjerovanju Abu Mensur-i Ma-Turidi rekao, “Ko čuje melodiju hafiza našeg vremena, koji teganijjom (melodično, a ne po tedžvidu) uči Kur’ani kerim, i kaže mu, ‘Kako lijepo učiš’ on postaje kafir. Njegova žena postaje razvedenica. On gubi sevabe svih ibadeta koje je do tog momenta uradio.” Ebu Nasr-i Debbusi je rekao da je kadija Zahireddin-i Harezmi rekao, “Ako neko kaže, ‘Lijepo’, dok sluša pjesmu pjevača ili neku drugu muziku ili kad radi neki drugi haram, njegov iman u tom momentu izlazi iz njega, čak i ako on to ne voli [pa čak i ako on i ne zna da je to haram]. Jer, on se oglušio o Allahovo dželle-šanuhu naređenje. Svi mudžtehidi su jednoglasno rekli da postaje kafir onaj ko se ogluši o Allahova dželle-šanuhu naređenja. Ibadeti ovakvih osoba neće biti primljeni (kabul). Sevabi koje su oni zaradili će biti poništeni. Da nas Allah dželle-šanuhu zaštiti od ovakvih propasti.”...

Ovo dugačko pismo se nalazi na našoj web stranici ovdje: http://www.praviput.com/knjige/Mektubat/24_I_266.html

Dragi brate Džeko ti pišeš:

Kaze Sevkani nakon sto je citirao hadis o muzici: " Govor Bozijeg Poslanika da je muzika batil ne znaci da je ona haram vec samo ponistava njenu korist." ( Nejlul Evtar, 8/118)

U knjizi Iman i islam u poglavlju "Selefijje" piše:

U stvari, alimi ehli sunneta, koji su halefi (nasljednici selefi salihina), su u svojim knjigama, koje su do danas napisane i koje se i dan danas pišu, odbranili vjerovanje ehli sunneta, koji je bio mezheb selefi salihina, i informisali nas da su Ibni Tejmijje, Ševkani, i njima slični, skrenuli sa puta selefi salihina i da odvode muslimane u felaket (propast) i džehennem. Ostatak teksta se može naći ovdje: http://www.praviput.com/knjige/iman_i_islam/20.html

Dalje, u knjizi Odgovor neprijatelju islama na kraju 40. teksta piše:

Vjerski reformator uzima izjavu alima da u svakom stoljeću može doći mudžtehid u mezhebu (mudžtehid-i fil-mezheb) i kaže da će doći mutlak mudžtehid koji neće slijediti četiri mezheba. On, rekavši da je “hazreti!?” Ševkani na ovaj način donijeo novi mezheb, veliča jednog vjerskog reformatora koji je kao i on.

Veliki alim, hazreti sejjid Abdulhakim ef. Arvasi, je ovako napisao u svom jednom pismu: “Ševkani kao i mnogi drugi, njemu slični, ne samo da nisu autoriteti u islamu već su čak i daleko od toga. Ševkanijeve riječi u vjerskim stvarima nisu dokument (sened). Ti pišeš da je Ševkani rekao, ‘Ibni Abbasov tefsir nije tefsir.’ Ne postoji nijedna knjiga koja se zove Ibni Abbasov tefsir. Abdullah ibni Abbas radijallahu anhuma nije napisao nijednu takvu knjigu. S obzirom da je on bio u cijenjenom društvu (sohbetu) našeg Pejgambera (Servar-i alemina) sallallahu alejhi ve sellem, i vidio Džebraila alejhisselama, i bio jedan od najučenijih ashaba kiram alejhimurridvan, on je objasnio izvjesne ajeti kerime i hadisi šerife. Alimi tefsira su usvojili ova uzvišena objašnjenja (bejane) i njima ukrasili svoje tefsire. Jedan od njih je Bejdavi tefsir. Alimi islama su jednoglasno rekli da su ovi tefsiri na visokom nivou. Šefkanijeve riječi se moraju ispraviti. Onaj ko će ih ispraviti mora da bude neko ko poznaje suptilne principe nauke koja se zove ilm-i usul-i hadis. Međutim, ne zna se je li Šefkani došao u nauci na jedan tako visoki stepen, jer, da je došao, on ne bi rekao ništa što nije u skladu sa principima velikih alima.” Kuvajtski muftija Muhammed bin Ahmed Halef piše na šezdeset devetoj stranici svoje knjige Dževab-us-sail da je Ševkani pripadao grupi otpadnika koji sebe nazivaju zejdi. Kada se Ševkanijeve knjige pažljivije pogledaju, kao na primjer Iršad-ul-fuhul, zaključiće se da se on prerušava u takijje. Dakle on se, iako je zejdi, predstavlja kao sunni musliman. Ovi heretici se moraju prerušavati u takijje kada žive među ehli sunnet muslimanima. On kroz svoju cijelu knjigu - između imena alima ehli sunneta - ubacuje imena, i navodi citate alima koji su pripadali starim otpadničkim grupama, čija su imena i knjige davno zaboravljene, i čija su spletkarenja i intrige (fitna) davno ugušene i predstavlja ih kao da vode debatu, i dokazuje da su reformatori i nemezheblije u pravu. On na primjer tvrdi da će se do kijameta izvoditi apsolutni idžtihad (mutlak idžtihad). On je napisao da su Ibni Abdusselam i njegov učenik Ibni Dakik-ul-ijdin (preselio 702./1302. g.n.e.), i njegov učenik Ibni Sejjid-nas i njegov učenik Zejn-uddin-i Iraki (preselio 806./1404. g.n.e.), i njegov učenik Ibni Hadžer-i Askalani, i mnogi drugi, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, mutlak mudžtehidi. On ovako, tajno, pokušava da uništi ehli sunnet, i da sebe predstavi kao mudžeddida koji je superiorniji od njih svih, i posrednika među ulemom. Kada danas mladi vjerski ljudi vide da je on pročitao na stotine knjiga, na arapskom, na svom maternjem jeziku, njima se učini da je on odigrao među ulemom ulogu posrednika. Oni počinju, misleći da je on mudžtehid, slijediti ovog heretika. Oni se na ovaj način odvajaju od ehli sunneta.

Muhammed Ševkani je rođen 1173/1760. godine. On je 1250/1834. godine umro. On ovako piše u svojoj knjizi Iršad-ul-fuhul: “Taklid znači primiti nečije mišljenje (re’j), ili idžtihad, bez poznavanja njegovih dokaza (delila). Prihvatiti nečiji rivajet, haber, znači prihvatiti riječi onoga koga on citira. Prema većini alima slijeđenje (ili taklid) nije nikada dozvoljeno u šerijatskim mesalama (mesail-i šer’ijje), odnosno, u djelima (amelu). Ibni Hazm je rekao da po ovom pitanju postoji idžma’. Kurafi je rekao da je tako i u maliki mezhebu. Šafi’i i Ebu Hanife su rekli da ih ne slijedimo. Postoji idžma’ da nije dozvoljeno slijediti mrtve. Začuđujuće je da ovo alimi usula nisu prenijeli. Mnogi mukallidi četiri mezheba su rekli da je slijeđenje (taklid) vadžib za običnog muslimana (amija). Pošto su oni koji su ovako rekli mukallidi njihove riječi nisu dokaz, dokument (hudždžet). U vrijeme ashaba i tabi’ina nije bilo taklida. Oni su naučili Kitab i Sunnet pitajući jedni druge. U stvari ajet, ‘Pitajte one koji znaju!’ , znači, ‘Pitajte šta je Allahov dželle-šanuhu propis (hukm-i ilahi.’ Ovaj ajet ne znači da tražimo mišljenje onih koji znaju.’ Ajet, ‘Uputite Allahu i Resulu stvari koje su ihtilaf (tj. u kojima se ne slažete)!’, zabranjuje taklid. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je uvijek, kada je slao ashaba u neko drugo mjesto, govorio, ‘Kada ne možeš naći u Sunnetu hukm [rješenje] za nešto sudi o tom upotrebljavajući svoj re’j!’ Onaj ko slijedi mudžtehida pravi ga posjednikom islama. To samo pripada Resulullahu.”

Ševkanijeva izjava da, prema većini alima, slijeđenje alima (taklid) u amelu nije nikada dozvoljeno je samo njegovo mišljenje. Ono krivo predstavlja činjenicu da mudžtehid ne smije slijediti drugog mudžtehida. On nam navodi otpadnika Ibni Hazma (umro 456/1064. g.n.e.) kao dokaz, svjedoka. Četiri imama osnivača mezheba nisu nikada rekla da obični muslimani (avami) ne trebaju slijediti i imitirati (taklid) druge. Mi smo o ovome već napisali. Što se tiče ideje, da nije dozvoljeno slijediti mrtve, ona je jedno od vjerovanja šija (ši’ija) kojima je Ševkani pripadao. Njegova iznenađenost da alimi ehli sunneta nemaju istu ideju nam pokazuje da je on bio otpadnik koji se čvrsto držao ovog šijiskog vjerovanja. Što se tiče njegovih riječi da su alimi fikha, to jest pripadnici četiri mezheba, mukallidi, i da njihove riječi nisu dokumenti, one nam pokazuju da je on zbunjen svojim otpadništvom i pretjeranom netrpeljivošću. Međutim on u svoje prve dvije rečenice priznaje da alim fikha koji je mukallid slijedi imama mezheba, da on ne govori ništa po svom mišljenju, i da su njegove riječi, kako on kaže u desetoj rečenici, u stvari riječi imama mezheba - koje su dokazi, dokumenti (hudždžet). Naravno, potpuno je tačno da u vrijeme ashaba kiram slijeđenje nije bilo potrebno zato što su svi ashabi kiram bili mudžtehidi. Ima na hiljade primjera, koji su nabrojani u mnogim knjigama, koji pokazuju da su mukallidi iz vremena tabi’ina bili iznad mudžtehida. Kada Ševkani kaže da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem naredio ashabima - koje je slao u druga mjesta da kao sudije sude - da upotrijebe re’j on pobija svoju sopstvenu tvrdnju. Allah dželle-šanuhu je upotrijebio takođe i njega da dokaže da je ehli sunnet istinit (hak). Kako vidimo nemezheblije i vjerski reformatori govore Ševkanijevim jezikom. Ovaj reformator, da bi prevario pripadnike ehli sunneta, predstavlja otpadnika, neprijatelja ehli sunneta, kao mutlak mudžtehida. U knjizi Usul-ul-Erbe’a jasno piše da Ševkani nije pripadao nijednom mezhebu, da je rekao mušrik i kafir za one koji slijede mezheb, i da ga nemezheblije smatraju mudžtehidom. Cijeli tekst se može naći ovdje: http://www.praviput.com/knjige/answerto/44.html

U pismu koje je napisao hazreti sejjid Abdulhakim Arvasi rahime-hullahu teala, mudžeddid 14 stoljeća, piše:

Ti na jednom mjestu u svom pismu pišeš da je Ševkani rekao, “Ibni Abbasov tefsir nije tefsir.” [Kadija Muhammed bin Ali Ševkani 1173./1759.-1250./1834.] Ne postoji knjiga koja se zove Ibni Abbasov tefsir. Abdullah ibni Abbas, radijallahu anhuma, nije pisao knjige. On je - nakon što je posjećivao Server-i alemov, sallallahu alejhi ve sellem, Resulullahov sohbet i vidio Džebraila alejhisselama i bio jedan od najučenijih ashaba kiram alejhimurridvan - protumačio izvjesne ajeti kerime i hadisi šerife. Naši alimi tefsira su iskoristili ova uzvišena tumačenja (bejane) i njima obogatili svoje tefsire. Alimi islama su jednoglasno priznali da su ovi tefsiri na jako visokom nivou. Ševkanijeve riječi se trebaju ispraviti. Ali da bi se one ispravile moraju se poznavati prefinjena pravila visokog znanja usul-i hadisa. Ali nije poznato da je Ševkani došao na ovaj nivo. Jer, da je on došao do ovih visokih mekama (nivoa) on ne bi rekao ništa što nije u skladu sa usulima (metodama) ovih velikih alima. Cijeli tekst se nalazi ovdje: http://www.praviput.com/knjige/tefsiri_hadisi_serifi.html

U istom tekstu pod naslovom Usul-i hadis piše:

Usul-i hadis u sebi sadrži još jednu nauku koja razlikuje metode, načine (usule), vrste i klase hadisa. Različita i detaljna objašnjenja, definicije i specifikacije mnogobrojnih vrsta hadisa, kao što su, mutevatir, mešhur, sahih, hasen, merfu’, musned, mursel, da’if [za’if], mevdu’, pune tomove i tomove knjiga. Svaki hadis ima šartove (uslove) i kajde (pravila, načela). Ova ogromna informacija je samo dostupna onim visoko učenim alimima, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, koji su došli na stepen idžtihada u nauci usul-i hadisa.

Nauka hadisa je potpuno drugačija. Kada alim koji je mudžtehid u nauci usul-i hadisa dokaže da je neki hadis mevdu’ svi drugi alimi ove nauke ne moraju reći da je on mevdu’. Zato što mudžtehid koji kaže “mevdu’” za hadis, koji ne ispunjava uslove koje on smatra nužnim da hadis bude sahih, misli da kaže, “On je mevdu’ prema propisima usula moga mezheba.” On ne misli da kaže da to nisu Server-i alemove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi. Drugim riječima, on misli da kaže, “Za ove riječi se kaže da su hadisi šerif ali ja nisam došao do istog zaključka.” Samo zato što taj alim kaže da to nije hadis nije dokazuje da to u stvari i nije hadis. Zapravo, kada neki drugi mudžtehid u nauci usul-i hadisa pronađe u ovim riječima uslove (šartove) koje on zahtijeva od hadisa da bude sahih on može reći da je to hadis a ne mevdu’. Prema tome, oni nisu mevdu’ samo zato što je Ševkani rekao, “Hadisi u nekim tefsirima su mevdu’.” Kada bi pretpostavili da je Ševkani mudžtehid u nauci Usul-i hadisa onda bi znali da se ne zna jasno je li to hadis prema pravilima (nauke Usul-i hadisa) njegovog mezheba; kako se on usuđuje reći da su oni mevdu’ hadisi? Ružnoća bacanja blata na vjerske velikane, rahmetullahi teala, je potpuno očita. Kao što razlike između četiri dobro poznata mezheba ne znače da u njima ima netačnih učenja, tako se isto i na hadise može primjeniti ista logika! Pošto su ovo stvari idžtihada, samo zato što je mudžtehid rekao da je mevdu’ ne mora značiti da je on zaista mevdu’. http://www.praviput.com/knjige/tefsiri_hadisi_serifi.html

itd., itd. Vesselam brate.

Recruit (citat):MUZIKA UZ ILAHIJE
Kaze Ibn Hazm

Dragi brate Džeko,

U knjizi Savjet muslimanu na kraju 31. članka piše:

Alim hanefi mezheba, Muhammed bin Abdul’aziz Mekki, rahmetullahi alejh, koji je je preselio na ahiret 1052./1643. g.n.e., je nabrojao i pobio krivovjerne izjave Ibni Hazma Muhammeda Alije [Zahirija (umro 456/1064. g.n.e.)] u svojoj knjizi El-Kavl-us-Sedid. Ibni Hazm je naređivao svakom da čini idžtihad i govorio da je haram slijediti druge. On, kao potvrdu za ove svoje riječi iznosi značenje pedeset osmog ajeta sure [color=red]Nisa[/color], koje glasi, “Ako se u nečemu ne možete složiti uradite to onako kako kako su to Allahu teala i Njegov Resul rekli!” (4, 58) Abdul’azim je ovako napisao u svom odgovoru, “Elhamdulillah, mi nismo izvan kruga slijeđenja velikog alima islama imama a’zama Ebu Hanife, rahimehullahu teala. Nama je čast slijediti ovog uzvišenog imama i njegove velike studente i duboke alime kao što su Šemsul-eimme i druge prave alime koji su napunili svijet nurom i koji su se pojavili u toku milenijuma, rahimehumullahu teala.”

Ibni Hazm je bio Andaluzac. On je pripadao zahirijje mezhebu. Osnivač ovog mezheba je Davud Isfehani [Zahiri (umro u Bagdadu 270/883. g.n.e.)]. Ovaj mezheb je za kratko vrijeme bio zaboravljen. Ibn-ul-Ehad, Zehebi, i [Ibn Ahmed] Ibni Hilligan [umro u Damasku 681/1281. g.n.e.] su rekli, “Ibni Hazma su čak mrzili i oni koji su mu nazivali selam. Oni nisu voljeli njegove ideje. Svi su bili složni da je on bio krivovjernik (jeretik). Oni o njemu nisu lijepo govorili. Oni su upozoravali sultane da ga se paze. Oni su govorili muslimanima da ga se čuvaju.” Ibn-ul Arif je rekao, “Ibni Hazmov jezik i Hadždžadžova sablja su učinili isto.” Ibni Hazm je imao puno zlih i krivovjernih ideja koje su bile suprotne hadisi šerifima. Zli Hadždžadž [zalim Hadždžadž Sakafi (umro 95/714. g.n.e.) je bio guverner Medine i Iraka u vrijeme hilafeta Abdul-Malika i njegovog sina Velida.] je ubio bez ikakvog razloga stotinu dvadeset hiljada nevinih ljudi. Ibni Hazmov jezik je zaveo na stotine hiljada muslimana koji su se pojavili nakon “najboljeg vremena” koji je definisano u hadisi šerifu. On je umro 456./1064. g.n.e.

Neka Allah džellešanuhu zaštiti svu moju braću, muslimane, od krivovjernog i pokvarenog puta! Molimo Ga da nam On dadne iman i djela koja su u skladu sa ispravnim idžtihadima alima četiri mezheba! Molimo Ga da nas, sljedbenike njihovih mezheba, okupi na Kijametu kod Pejgambera, siddika, šehida i saliha! Amin. Davud bin Sulejman je napisao knjigu Ešedd-ul-džihad 1293. godine po hidžri. Ona je izdata 1305. godine po hidžri u Bombaju. Arapsko preštampavanje i turska verzija knjige su načinjeni 1390./1970. g.n.e.
Cijeli članak se nalazi ovdje: http://www.praviput.com/knjige/advice/29.html

U članku pod nazivom Šta je vehabizam pod brojem 40 piše:

U našoj državi (autor govori o Turskoj) oni koji nemaju puno vjerskog znanja se truju prijevodima knjiga koje su napisali Ibni Tejmijje, Muhammed Abduh, Mevdudi, Sejjid Kutub, dobitnik Nobelove nagrade Abdusselam, Ahmed Deedad i Hamidullah. Oni pretpostavljaju da alimi ehli sunneta nisu bili u stanju da shvate Kur’ani kerim i hadise. Oni misle da su autori lažno okićenih i ekcesivnih tekstova u ovim knjigama, koji oduševljavaju nefsi emmare, viši od alima ehli sunneta pa čak i od ashaba kiram alejhimurridvan. Ibni Hazm, Ibni Kajjim-i Dževzijje i filozof Ibnur-Rušd (Averros, Averroës, Ibn Rushd) su naročito teško ranili islam. Ova trojica su učenjaci (alimi) kao i Ibni Tejmijje. Oni su napisali na stotine knjiga. Alimi ehli sunneta su im odgovorili kako treba i otkrili njihove greške. Međutim, izvjesne ljude, čiji je obrazovni (i mentalni) kapacitet bio preuzak da shvate i vide veličinu alima ehli sunneta, su njihove knjige namamile i skrenule sa pravoga puta.

Malo dalje ispod ovog paragrafa piše:

Knjige El-insaf i Ikd-ul-džejjid, koje je napisao veliki alim islama Šah Velijullah-i Dehlevi, su štampane 1327. godine po Hidžri u Egiptu. Kasnije ih je preštampala Izdavačka kuća Hakikat Kitabevi iz Istanbula. One se nalaze u Sulejmanije biblioteci u Istanbulu u njenoj “Izmirli sekciji”. On ovako piše u knjizi El-insaf, “I u vrijeme ashaba kiram su takođe postojali mezhebi. Svaki od njih je imao drukčiji mezheb. Tabi’ini su usvojili mezhebe ashaba kiram. Harun-ur-Rešid je rekao imamu Maliku, ‘Ja ću objesiti na zid Ka’be tvoju Muvattu. Ja ću narediti svim muslimanima da je slijede. Svugdje će biti samo jedan mezheb.’ Imam Malik mu je odgovorio, ‘Nemoj to raditi! Ashabi kiram su se razišli u mezhebe u fikhskom znanju.’ Ovaj podatak nam je prenijeo i imam Sujuti.” On ovako piše u knjizi Ikd-ul-džejjid, “Slijeđenje bilo kog od četiri mezheba nam donosi velike koristi. U odstupanju od njih leže velike opasnosti. Ja ovo mogu dokazati na razne načine. Danas osim ova četiri mezheba nema ispravnog mezheba. Sekte (firke) imamije i zejdijje [i vehabije] su stranputica (bid’at). Oni nisu pouzdani. ‘Izaći iz mezheba’ znači ‘izaći iz Sivad-i a’zama’ (kruga većine alima). Ibni Hazmove riječi, ‘Taklid (slijeđenje imama mezheba) je haram. Nije dozvoljeno slijediti nikoga drugog osim Resulullaha’ su namijenjene mudžtehidima. Oni koji ne mogu razlikovati između hadisi šerifa trebaju da o njima pitaju imame mezheba i da njih slijede. Oni koji nisu znali su od Resulullahovog vremena pitali i slijedili one koji su znali.” Ovaj VELIKI članak se može pročitati ovdje: http://www.praviput.com/selected_articles/sta_je_vehabizam.html

Vesselam, Safet.