Metode polemisanja wehabija

Ko je ikada polemisao sa ovom vrstom ljudi , imao je priliku da bude ignorisan prije nego je ista rekao, bilo koji stav obrazlozio ,pokusao da dokaze. Razlog tome, naravno lezi u nazovimo psiho- fizionomiji svakog sljedbenika nekog pokreta, posebno sekti , koji uvijek tvrde da su svi osim njih na pogresnom putu. Kako bi se inace razlikovali od ostalih? Tako njihov sagovornik odmah nakon sto se ne slozi sa njima u stavu, bude nerijetko okarakterisan kao novotar , grijesnik, cesto i kao kafir. Naci ce se mnogi od njih kako nipodastavaju Gazalijevo "Izbavljenje od zablude" nazivajuci ga "izbavljenje od pravog puta". Jasno je svakom ,ko je ikada procitao tu gazalijevu brosuricu, da nacin i metoda spoznaje koje objasnjava Gazali nemaju nikakvih "stavova" koji se kose sa serijatom islama. Razlog negiranja je jednostavan.Govore o necemu sto nijesu procitali , jer su im njihovi vrli "sejhovi" to zabranili.Koliko je samo hipokratski braniti da se osoba slijepo slijedi , istovremeno namecuci samo svoje misljenje, i zabranjujuci literaturu koja nije samo njihova!

Sa ciljem ignorisanja drugih, izmislili su "princip bojkotovanja novotara" (Qaidetu hedzril-mubtede`a). Vidimo pravu ulemu kroz vijekove kako se uvijek rijecima i perom suprotstavljala novotarima, cak su bili muceni i proganjani a nijesu jednostavno "ignorisali, bojkotovali, ostavljali " inovatore. Ovaj princip kod vehabija je samo skriveni izgovor zasto se bjezi iz dijaloga sa drugima. Zasto se zabranjuje tudja literatura. Zasto se ne slagati sa vecinom ummeta ? Vidi se da je ovaj princip novotarija , pokusana da se ubaci medju usule islamskog vjerovanja.

Sledeci metod je sirenje neistinitih informacija i neprovjerenih prica o onima koji se sa njima ne slazu. Nije ni potrebno navoditi sa kojom lahkocom tekfire vjernike ummeta, jer je to svakodnevna slika svake sredine u kojoj ih ima. Cak i kada ucenjak koji se bavi idztihadom pogrijesi u deriviranju nekog pitanja, u stanju su da ga momentalno prozovu novotarem i kafirom (kako cesto govore za sejha Karadawija) zaboravljajuci , ne znajuci li previdjajuci hadis gdje Resulullah saws. kaze :" Kada mudztehid donese zakljucak pa pogodi pripadaju mu 2 nagrade(za trud i pogodak) a kada se trudi pa pogrijesi pripada mu samo jedna nagrada". Sto se nepotvrdjenih vijesti tice, cak i njihova samozvana ulema poseze za tim.U knjizi "Veliki sejtan" navodi sijaset izjava svjedocenja koje cesto prenosi "jedan poznanik, jedan poznanik kom su sije bili komsije " itd. Jasno je da ovakve vijesti u kristaliziranju stavova , pogotovu po pitanju akide , nemaju nikakve naucne vrijednosti.

Nezaobilazni su i brutalnost i nasilje, kao metod njihova misionarstva. Ovakvi slucajevi su brojni, svakodnevica u svijetu, narocito u mjestima gdje se tek pojavljuju. Pogledati o tome sire u postupcima samozvanog sejha Muqbila bin Hadija i njegovih pristalica. (Prekidanje struje u mesdzidima kako njihovi oponenti nebi mogli drzati predavanja). O brutalnosti ranijih vehabija moze se procitati cak i u djelu Muhammeda Asada (Put u Mekku), o njihovim politickim ciljevima, nasilju, dopremanju pusaka tipa Lee Enfield iz Britanije(nakon sto su neki od njih opet se osjetili samostalni od kralja,njihovu sposobnost razumijevanja jedino jezika nasilja.

Osim toga, poigravanje sa tekstovima,kako hadisa tako i stavova ucenjaka je jedno od njihovih oruzja. Spremni su lazirati i izbrisati citave pasuse,kako su ucinili sa djelom "El-Ezkar " od imama Newewija. Imam Newewi rahimehullah u pomenutom djelu posvjecuje citavo poglavlje posjeti kabura resulullaha saws. U originalnoj verziji stoji :" Faslun fi zijareti qabri resulillah saws. we ezkaruha". U laziranoj verziji koju je stampala "Darul-huda" iz Rijada , drugo izdanje 1409 / 1988,uz odobrenje opste uprave za stampanje mushafa i kontrolu stampe, na celu sa upravom za naucna istrazivanja fetve i misionarstvo pod kontrolom sejh Abdul - Qair Arnauta., citav ovaj pasus je modifikovan i prepravljan pa je umjesto kabura stavljena rijec mesdzid, a zikrovi kod kabura su potpuno izbaceni.

Recruit (citat):Cak i kada ucenjak koji se bavi idztihadom pogrijesi u deriviranju nekog pitanja, u stanju su da ga momentalno prozovu novotarem i kafirom (kako cesto govore za sejha Karadawija) zaboravljajuci , ne znajuci li previdjajuci hadis gdje Resulullah saws. kaze :" Kada mudztehid donese zakljucak pa pogodi pripadaju mu 2 nagrade(za trud i pogodak) a kada se trudi pa pogrijesi pripada mu samo jedna nagrada".

U knjizi Endless Bliss, u 21. poglavlju pod naslovom Friday (Juma) Prayer, piše da Kardavi, SAM ZA SEBE kaže u uvodu njegove knjige El halal vel haram da je ne slijedi nijedan mezheb te prema tome njegove izjave ne mogu biti za sunnije svjedoci.

http://www.hizmetbooks.org/Endless_Bliss_Fourth_Fascicle/Endless_Bliss_Fourth_Fascicle_Chapter_21.htm

ŠTA JE IDŽTIHAD? KO SE ZOVE MUDŽTEHID?

27 -- Sejjid Abdulhakim efendi, rahmetullahi alejh, [veliki i duboko učeni alim, mudžeddid četrnaestog stoljeća po Hidžri, preselio na ahiret 1362./1943. g.n.e.] je ovako napisao u njegovoj knjizi Ashabi kiram, “Idžtihad je naprezanje svim svojim silama, nastojanje, i teška patnja. Drugim riječima, idžtihad je nastojanje izvođenja pravila (ahkama) kojima se rješavaju problemi, koji u Kur’ani kerimu i hadisi šerifu nisu jasni i izričiti (otvoreni), povezujući ih sa stvarima koje su jasno i detaljno objašnjene. Ovo može učiniti samo naš Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem, i svi njegovi ashabi, i oni muslimani koji su došli na nivo idžtihada i koji se nazivaju mudžtehidi. Allah džellešanuhu nam je naredio na mnogim mjestima u Kur’ani kerimu da činimo idžtihad. Dakle, tim velikanima, mutlak mudžtehidima je farz da čine idžtihad. Ovi duboko učeni vjerski velikani mogu da kroz značenja i dokaze razumiju zapovijedi islama (ahkame) i vjerska pitanja (mes’ele) koja nisu jasna i koja se ne mogu lako razumjeti i koja leže u dubinama ajeti kerima i hadisi šerifa. Da bi neko bio mudžtehid on mora odlično poznavati visoke grane arapskog jezika, znati Kur’ani kerim napamet, znati šta svaki ajeti kerim želi da izrazi, znati značenja koja naznačava, značenja koja su u njemu sakrivena, značenja koja mu se moraju dati prema predmetu, znati kada su ajeti poslani (objavljeni), zašto su poslani, o čemu su poslani, jesu li opšti ili posebni, jesu li nasih ili mensuh [Neke ajete su kasnije promijenili neki drugi poslani ajeti. Prethodno poslani ajeti se nazivaju mensuh. Mensuh znači “promijenjen”. Kasniji ajeti se nazivaju nasih. Nasih znači “onaj koji je promijenio drugog”. Jedan primjer ovog je ajeti kerim o vinu.], jesu li uslovljeni (mukajjed) [izvjesni ajeti ovise o uslovima. Na primjer, ajet, “O vjernici klanjajte namaz,” je uslovljen, zato što, da bi osoba mogla obaviti namaz, ona mora biti duševno zdrava, spolno zrela, biti pod abdestom i.t.d. Međutim ajeti kerim, “O ljudi imajte iman (vjerujte)” je bezuslovan zato što svako mora imati iman] ili bezuslovni (mutlak), kako su izvedeni iz kiraet-i seb’a i kiraet-i šazza [Izvjesni ajeti u Kur’ani kerimu se čitaju na sedam različitih načina. Svako čitanje ima drukčije značenje. Kiraet-i šazza znači riječ koju je nekoliko Resulullahovih ashaba uobičajavalo čitati na neuobičajen način.], znati napamet na stotine hiljada hadisa koji se ne nalaze u knjigama koje se zovu kutub-i sitte [šest čuvenih zbirki hadisa koje su svi alimi islama potvrdili kao tačne] i druge knjige hadisa, znati kada je i zašto svaki hadis rečen i kako mu je obimno značenje, koji je hadis rečen prije a koji kasnije, događaje koji se odnose na njega i na koje je događaje i zbivanja rečen, ko ih je prenijeo ili ispričao i moralno stanje osoba koje su ga saopštile, znati metode i pravila (usule i ka’ide) nauke fikha, dobro znati i razumjeti dvanaest naučnih disciplina, išarete (znakove, signale) koje Kur’ani kerim i hadisi šerifi nagovještavaju, njihova jasna i sakrivena značenja, imati ova sva značenja ustaljena i slegnuta u srcu, imati jak iman, nurli i čist kalb (koji se nalazi u srcu) i razum, i izvanredne kvalitete, i itminan (duševni mir).

Svi ovi uzvišeni i izvanredni kvaliteti su mogli postojati samo kod Ashaba kiram, a kasnije, u izvjesnih velikih Evlija koji su živjeli unutar dvije stotine godina poslije njih. Kasnije su se svuda raširile preferencije i mišljenja i počeli pojavljivati bidati. Ovih specijalnih ljudi je svakim danom sve više nestajalo tako da ih je do 400. godine po Hidžri potpuno nestalo i nije više bilo nikog ko je mogao zadovoljiti ove sve uslove, to jest ko je mogao biti mutlak (apsolutni) mudžtehid.

http://www.praviput.com/knjige/27_Sta_je_idztihad.html

U 16. članku drugog dijela knjige Tam Ilmihal-Se'adet-i Ebedijje piše:


U predgovorima knjiga Ibni Abidin (Redd-ul-muhtar), Medžmu’a-i Zuhdijje (na turskom jeziku) i u knjizi Vakfunnijjat autora šejh-ul-islama Kemala paše-zade Ahmeda bin Sulejmana, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, piše, “Postoji sedam različitih nivoa ili stepeni alima fikha. Najviši nivo zauzimaju mudžtehidi u propisima islama (šerijatu ili ahkam-i islamijje). Oni se zovu mutlak mudžtehidi. U njih spadaju četiri imama mezheba. Na drugom najvišem nivou su oni veliki alimi koji su mudžtehidi u mezhebu. U ove se ubrajaju imam Ebu Jusuf, imam Muhammed Šejbani i drugi imamovi a’zamovi studenti. Oni su, slijedeći principe i metode (usule i kaide) koje je formulisao imam-i a’zam Ebu Hanifa, izveli propise (ahkam) iz delila. Neki propisi koje su oni izveli se mogu ne slagati sa propisima koje je izveo imami a’zam. [Na sedamnaestoj stranici knjige Mizan-ul-kubra piše da se oni takođe nazivaju i mutlak mudžtehidi u mezhebu.] Na trećem stepenu se nalaze alimi koji su mudžtehidi mes’ele. Oni iznalaze propise za nove mes’ele (nova vjerska pitanja koja treba riješiti). Njihovi propisi se moraju biti u skladu sa propisima koje su izveli alimi prethodna dva nivoa. Hassaf Ahmed bin Omer (preselio na ahiret u Bagdadu 261.), Tahavi (238-321 po Hidžri u Egiptu), Abdullah bin Husejn Kerhi (340), Šems-ul-eimme Halvani (456 u Buhari), Šems-ul-eimme Serahsi (483), Fahrul islam Ali bin Muhammed Pezdevi (400-482 u Samarkandu), Kadihan Hasen bin Mensur Fergani (592) i drugi slični duboko učeni alimi su u krugu mudžtehida trećeg nivoa. Alimi koji koji su došli iza njih, i nisu pripadnici gore spomenute tri grupe, nisu mudžtehidi. [Oni nisu na nivou idžtihada]. Oni su mukallidi. Na primjer, alimi koji pripadaju četvrtoj grupi i koji se nazivaju ashab-i tahridž ne mogu činiti idžtihad. Među ove spada Ahmed bin Ali bin Ebu Bekir Razi [Ebu Bekir Ahmed bin Ali Razi - preselio na ahiret 370/980. g.n.e. u Bagdadu]. On je objasnio propise koji su saopšteni ukratko (mudžmel) i koji se mogu shvatiti na dva načina i izabrao jedno od dva značenja. Alimi fikha koji se nalaze na petom stepenu su ashab-i terdžih. Oni odabiru, između više habera (pripovijedanja, rivajeta, prenesenih mišljenja mudžtehida) koji su došli do njih, one koji su sahih (ispravni) i evla (bolji). Među njima su Ebulhasan Kuduri (362-428. godine po Hidžri u Bagdadu) i Burhaneddin Merginani, autor knjige Hidaje. Na šestom nivou su alimi mukallidi koji se zovu ashab-i temiz, koji su u stanju da razdvoje kavi (jake) od zaif (slabih) propisa, i zahir od nadir habera. Autori knjiga Kenz-ud-dekaik [Ebulberekat Abdullah bin Ahmed Nesefi (710)], Muhtar [Abdullah bin Mahmud Musuli (683)], Ihtijar [Abdullah bin Mahmud 599-683 (1285. g.n.e.)], Vikaje [Burhanuššeri’a Mahmud bin Sadruššeri’a Ubejdullah (673)] i Medžma’ul-bahrejn [Ibnussa’ati Ahmed bin Ali Bagdadi (694)] su među njima. Oni u svoje knjige nisu uključili nijedan merdud (odbačen) i zaif (slab) rivajet. Na sedmom nivou su mukallidi koji nisu u stanju da urade gore spomenute usluge već samo da ispravno prenesu iz knjiga prethodnih grupa i da ih saopšte. [U knjizi Medžmu’a-i zuhdijje piše da su autori knjiga Tahtavi, Ibni Abidin i Durr-ul-muhtar od ovih.] Alimi šestog stepena će postojati do kijameta. Oni će razlikovati pravo (hak) od krivog (batil). Hadisi šerif, ‘U mom ummetu će do kijameta biti alima koji su na pravom putu,’ nas obavještava o ovom.”
Cijeli članak se pročitati može ovdje: http://www.praviput.com/selected_articles/fikh_mezheb_imami_azam.html

U članku pod naslovom Šta je vehabizam piše:

Knjiga Ševahid-ul-hak crpi materijale od alima ehli sunneta i piše, “Alimi islama su nam jednoglasno rekli da, poslije četvrtog stoljeća po Hidžri, na svijetu nije bilo nijednog alim koji je bio u stanju da izvodi idžtihad. Danas svi muslimani moraju da slijede jedan od četiri mezheba zato što danas ne postoji niko ko je dovoljno učen da može razumjeti Kur’ani kerim i hadisi šerife, ili iz njih izvlačiti propise. Kada slijedimo imama mezheba mi slijedimo Kur’ani kerim i sunnet Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Imam Munavi je napisao, prenoseći od Ibni Hadžer-i Hijtemija, da je Dželaleddin-i Sujuti, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, koji je bio jako veliki alim, tvrdio da je mudžtehid. Kada su to alimi njegovog vremena čuli oni su mu pismenim putem postavili jedno pitanje i rekli: ‘Prethodni alimi su na ovo pitanje dali dva različita odgovora. Čak i onaj ko je na najnižem nivou idžtihada može da izabere jedan od ova dva odgovora. Izaberi jedan odgovor i napiši nam ga.’ On se nije usudio da napravi izbor već je rekao, ‘Sada nemam vremena za to, puno sam zauzet.’ Ibni Hadžer je rekao, kada je tako teško doći na najniži stepen idžtihada trebamo dobro shvatiti da je nemoguće biti mutlak mudžtehid.

Danas izvjesni džahili misle da su alimi. Oni, slijedeći alime koji su otpadnici (bid’at sahibije) pokušavaju da izvedu propis (hukm) iz Kur’ani kerima i hadisi šerifa. Oni kažu da oni ne trebaju slijediti jednog od mezheb imama. Oni čak ni ne odobravaju znanje, koje su imami mezheba idžtihadom izveli i shvatili, i kažu da ono ne odgovara modernom vremenu. Oni su arogantni džahili. Oni misle da oni slijede Kur’ani kerim. Međutim, u stvari, oni slijede svoj nefs i šejtana. Oni pospješuju svakog da izvlači značenja iz Kur’ana i Buharije. Mi ne smijemo vjerovati ovim budalama. Svaki musliman mora da ima ehli sunnet i’tikad (vjerovanje) i da slijedi jedan od četiri mezheba. Ujedinjavanje ova četiri mezheba istraživanjem i sastavljanjem laganih vidova svakog mezheba se zove telfik. Telfik je zabranjen zato što nije dozvoljeno slijediti želje našeg nefsa i šejtana.[Dozvoljen je samo u slučaju kada postoji jaka potreba i po izvjesnom poslu]. Razlika između džahila, koji se danas predstavljaju kao vjerski ljudi, i alima mudžtehida, je kao razlika između neba i zemlje. U stvari ta razlika je ravna razlici između šejtana i meleka. Ali, pošto su oni nesvjesni (gafil) i glupi (ahmak) i zato što slijede svoj nefs oni misle da su učeni (alim) i savršeni (kamil). Oni neće da slijede mudžtehida zato što ih je šejtan zaveo. Ovakvi džahili se nazivaju nemezheblije (ili bezmezheblije). Oni ne mogu da shvate da se ne idžtihadi po pitanju onoga što je u Kur’ani kerimu i hadisi šerifu jasno rečeno. Međutim, to ne znači da idžtihad ne treba nikada činiti. Hazreti Ebu Hanife, koji u idžtihadu prednjači ispred svih drugih, je činio idžtihad po pitanju nečega što je rečeno u za’if hadisi šerifu. Svi imami mezheba su, kada su se susretali sa izvjesnim pitanjem, prvo tražili odgovor na to pitanje u Kur’ani kerimu. Ako za njega nisu mogli mogli naći jasan odgovor u Kur’ani kerimu oni su ga potražili u hadisi šerifima. Ako ga ni u hadisima nisu mogli naći oni su ga potražili u [trećem izvoru islama koji se zove] idžma’-i ummet. Ako ga ni tamo nisu mogli naći oni su primjenili kijas (analogiju) i upoređivali ga sa jednim drugim sličnim pitanjem za koje je dat odgovor ili u Kur’ani kerimu, ili u hadisi šerifu, ili u idžmi. Oni su ovako, putem idžtihada, nalazili odgovor na postavljeno pitanje. Svi muslimani - alimi, salih muslimani, i Evlije - su hiljadu godina slijedili jedan od ova četiri mezheba. Niko od njih nije tvrdio da je mudžtehid. Mi ne smijemo vjerovati nekolicini skorojevića i nemezheblija i skretati sa puta našeg mezheba. Četiri mezheba se nisu ni za dlaku udaljila od Kur’ani kerima i hadisi šerifa. Sve četiri mezheba su muslimanima detaljno objasnila Kitab i sunnet. Alimi islama su naredili muslimanima da slijede jedan od ova četiri mezheba. Njihov cilj je bio da zaštite muslimane od dvije ogromne opasnosti koje ih čekaju: Ili da postanu nevjernik (kafir) ili otpadnik (bid’at sahibija). Jer, ako džahil ne slijedi jednog od imama mezheba, rahmetullahi teala alejh, on će, pošto je bez vodića, skrenuti s puta.

Hazreti Hadže Muhammed Parisa ovako piše, na osnovu dokaza koji su uzeta od imama Gazalija, u svojoj knjizi Tuhfet-us-salikin, “Tri grupe ljudi ne mogu shvatiti značenje Kur’ani kerima. U prvoj grupi su oni koji ne znaju dobro arapski jezik i koji nisu studirali tefsir. U drugoj grupi su fasici (tj. grešnici, oni koji stalno rade velike grijehe). U trećoj grupi su su inovatori (bid’at sahibije) koji su pogrešno razumjeli jedan od principa imana i koji ne prihvataju ono što je ispravno zato što se ne slaže sa njihovim iskrivljenim i pogrešnim razumijevanjem. [Izaći iz okvira vjerovanja (i’tikada) ehli sunneta je veliki grijeh. Radi toga, bid’at sahibija (vehabija ili ši’ija) ne može shvatiti značenje Kur’ani kerima zato što je zulmet (mrak) bid’ata pocrnio njegovo srce.]”Kako vidimo, onaj ko ne slijedi mezhebe ehli sunneta, bez obzira kako on znao arapski jezik, ne može ispravno shvatiti Kur’ani kerim. Ovakva osoba će objavljivanjem svojih pogrešnih shvatanja odvesti druge u propast.
Cijeli članak se može ovdje pročitati: http://www.praviput.com/selected_articles/sta_je_vehabizam.html

U knjizi Iman i islam, u poglavlju pod naslovom ''Kako trebamo vjerovati u Allahove dželle-šanuhu Poslanike'' piše:

Da bi zaštitili omladinu od nemezhebstva i antisunnizma - koji guraju muslimane u vječnu propast - alimi islama rahime-humullahu teala su tokom četrnaest stoljeća napisali na hiljade odličnih i vrlo cijenjenih knjiga. Ovdje, kao odgovor na gore postavljeno pitanje, navodimo prijevod odlomaka iz knjige koja se zove Hudždžet-ullahi alel-alemin koju je napisao Jusuf Nebhani rahmetullahi teala alejh [preselio na ahiret 1350/1932. godine u Bejrutu.] On piše:

“Ne može svako iz Kur’ani kerima izvoditi propise. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je u svom hadisi šerifu objasnio propise Kur’ani kerima zato što ih čak ni imami mudžtehidi nisu mogli izvesti iz Kur’ani kerima. Kako god je samo Resulullah sallallahu alejhi ve sellem mogao objasniti Kur’ani kerim tako su samo i ashabi kiram i imami mudžtehidi mogli shvatiti i objasniti njegov hadisi šerif.

Da bi ih mogli shvatiti, Allah dželle-šanuhu je obasuo i podario Svoje mudžtehid-imame naučnim i vjerskim znanjem, izvanrednim razumjevanjem, oštrovidnošću, preobilnim razumom i mnogim drugim vrlinama. Na čelu svih ovih vrlina je bila takva (suzdržavanje od zabranjenog). U njihovim srcima je za njihovom takvom bio nur-u ilahi (božanski nur). Naši mezheb imami su uz pomoć ovih vrlina razumjeli Allahov dželle-šanuhu i Resulullahov kelam (riječi, govor). Oni su za ono, što nisu mogli razumjeti, pokazali rješenje putem kijasa. Svaki od ova četiri imama mezheba je rekao da on ne govori svoje mišljenje. Svaki od njih je rekao svojim učenicima, “Ako naiđete na sahih hadis ostavite moje riječi i slijedite Resulullahov hadis!” Oni, kojima su naši mezheb imami ovo rekli su bili duboki alimi koji su, kao i oni, bili mudžtehidi. Ovi alimi su bili ehli tedžrih, tedžrih mudžtehidi, to jeste mudžtehidi koji su imali sposobnost da razlikuju između delila četiri mezheba. Oni su izučavali dokumente (delile) i prenosioce (ravije) hadisa na kojima je imam mezheba zasnovao svoj idžtihad kao i one sahih hadise na koje su kasnije naišli, i ispitali koji je rečen kasnije i još mnoge druge uslove (šartove) i tako ustanovili koji je od njih bolji (tedžrih). Ili je mudžtehid imam (imam mezheba), pošto nije znao hadisi šerif koji je dokumentovao (ili riješio) neku mes’elu (problem), kijasom (mes’elu) odlučio, dok je njegov učenik, koji je pronašao hadisi šerif, odlučio drukčije. Međutim, učenici koji su upotrebljavali takav idžtihad nisu izlazili izvana granica pravila (koja su postavili) imami mezheba. Mudžtehidi, muftije, koji su ih naslijedili, su takođe tako izdavali fetvu. Kako razumijemo iz ovoga što je ovdje napisano, muslimani, koji slijede imame četiri mezheba i mudžtehid imame koje su oni obrazovali slijede Allahov dželle-šanuhu i Resululahov hukm (propis, pravilo). Ovi mudžtehidi su razumjeli i nama prenijeli propise iz Kur’ani kerima i hadisi šerifa koje niko drugi nije mogao shvatiti. Muslimani žive po onom što su mudžtehidi shvatili, i nama prenijeli, iz Kitaba i Sunneta. Allah dželle-šanuhu kaže u značenju četrdeset trećeg ajeti kerima sure Nahl, “pitajte učene o onom što ne znate!”

Ovaj ajet-i kerim nam pokazuje da nije svako u stanju da ispravno razumije Kitab i Sunnet. Ovaj ajeti kerim naređuje onim koji ih ne mogu shvatiti, da ne nastoje da sami sobom shvate Kur’ani kerim i hadisi šerif već da ih nauče na taj način što će pitati one koji su ih shvatili. Da je svako mogao ispravno shvatiti značenje Kur’ani kerima i hadisi šerifa ne bi se pojavile sedamdeset dvije krivovjerne grupe. Svi oni, koji su započeli ove (72 krivovjerne) grupe su bili duboko učeni alimi ali ni jedan od njih nije mogao ispravno shvatiti značenja Nassa, to jest Kur’ani kerima i hadisi šerifa. Oni su, pogrešno ih razumjevši, skrenuli su sa pravog puta i bili uzrok da milioni muslimana skrenu sa pravoga puta i odu u propast. Izvjesni od njih su do te mjere pretjerali u davanju krivih značenja Nassovima (Kur’ani kerimu i hadisi šerifima) da su počeli nazivati muslimane pravog puta kafirima i mušricima. U knjizi pod naslovom Kešf-uš-šubuhat, koja je prevedena na turski jezik i potajno ubačena u Tursku piše da je dozvoljeno (mubah) ubijati muslimane koji imaju vjerovanje ehli sunneta i oduzimati im njihovu imovinu.

Allah dželle-šanuhu je obasuo samo ummet Svoga dragog Pejgambera sallallahu teala alejhi ve sellem ihsanom (dobročinstvom), to jest, da imami mezheba učine idžtihade i uspostave mezhebe i da se na taj način svi muslimani ujedine u ovim mezhebima. Dženab-i Hakk je zaštitio Svoju vjeru od kvarenja i oskrnavljenja na taj način što je stvorio s jedne strane imame u vjerovanju (i’tikadu) a s druge strane mezheb imame i tako spriječio krivovjernike, zindike, mulhide i ljudske šejtane da je ne pokvare i oskrnave.Pošto hrišćanstvo i judeizam nisu imali ovih ni’meta ove vjere su se pokvarile i postale igračke (u rukama ljudi).

Alimi islama su svi jednoglasno rekli da četiri stotine godina po Resulullahovom sallallahu teala alejhi ve sellem prelasku na ahiret nije došao nijedan tako duboko učeni alim koji bi mogao učiniti idžtihad. Ko kaže da danas moramo činiti idžtihad on je ili lud ili vjerska neznalica (džahil). Kada je veliki alim Dželaleddin-i Sujuti rahime-hullahu teala rekao da je dostigao stepen idžtihada, drugi savremeni alimi su ga upitali da im kaže koji je, od dva različita odgovora na postavljeno pitanje, pouzdaniji. On im nije mogao odgovoriti. On je rekao da je previše zauzet i da za to nema vremena. Dakle, oni su od njega tražili da on učini idžtihad na fetvu. To je najniži stepen idžtihada. Kada vidimo da jedan ovako veliki alim, kao što je imam Sujuti, nije mogao učiniti idžtihad na fetvu, kako bi onda nazvali one koji nagone neuk narod da čini mutlak idžtihad (apsolutni idžtihad, idžtihad koji su upotrebljavali imami četiri mezheba), ako ne mentalno bolesnim ili vjerski neukim? Imam Gazali rahime-hullahu teala je rekao u svojoj knjizi Ihja-ul-ulum da u njegovo vrijeme više nije postojao nijedan mudžtehid.

Ako neko ko nije mudžtehid čuje sahih hadis o izvjesnoj stvari, pa se počne nelagodno osječati radeći tu stvar po imamu svog mezheba, koji nije u skladu sa tim hadisom, on mora da istražuje i pronađe jednog drugog mudžtehida, u okviru četiri mezheba, čiji se idžtihad bazira na tom hadisu i da radi tu stvar u skladu sa mezhebom kojem je taj mudžtehid pripadao. Veliki alim imam Nevevi rahime-hullahu teala je to detaljno objasnio u svojoj knjizi Revdat-ut-talibin. [Jahja Nevevi je preselio 676/1277. godine na ahiret u Damasku.] Onim, koji nisu dostigli stepen idžtihada, nije dozvoljeno izvlačiti ahkame (propise, pravila, zaključke) iz Kitaba i Sunneta. Danas izvjesni džahili tvrde da su došli na nivo mutlak idžtihada (apsolutnog idžtihada). Oni kažu da mogu izvlačiti propise iz Kitaba i Sunneta i da oni više ne trebaju da slijede jedan od četiri mezheba.Oni napuštaju mezheb koji su godinama slijedili. Oni nastoje da svojim bolesnim mislima pobiju mezhebe. Ove budale govore tako glupe stvari kao, “Mi nećemo slijediti mišljenja vjerskih ljudi koji su džahili kao i mi.” Prevareni šejtanom i izazvani svojim nefsom oni tvrde superiornost. Oni ne shvataju da oni ovako govoreći ne otkrivaju svoju superiornost već svoju glupost i sramotu. Ovdje ubrajamo i one džahile koji kažu, i pišu, da svako treba da čita knjige tefsira, i da sam sobom izvlači propise iz knjiga tefsira i [sahiha] Buharije. O moj brate-muslimanu! Potpuno se kloni ovih idiota. Ne druži se sa njima i ne misli da su oni vjerski ljudi! Čvrsto se uhvati za imama tvog mezheba! Slobodan si da izabereš koji god hoćeš od četiri mezheba. Ali, ti ne smiješ iskupljati olakšice (ruhse) ovih mezheba (telfik) ni ujedinjavati ih. [Telfik znači obavljati neko djelo ujedinjavajući ili miješajući lagane aspekte sva četiri mezheba na način koji se ne slaže ni sa jednim od ova četiri mezheba. Nakon što smo uradili izvjesnu radnju u skladu sa jednim od četiri mezheba, to znači pošto je ona ispravno obavljena u tom mezhebu, dodatno ispunjavanje uslova (šartova) i iz druga tri mezheba, sa ciljem da radnja bude još i ispravnija i uslišanija (makbul) i u tim mezhebima, se zove takva. Takva donosi puno sevaba (ahiretskih nagrada).]
http://www.praviput.com/knjige/iman_i_islam/13.html

Nastavak pethodnog teksta.

Musliman koji može dobro čitati i razumjeti hadisi šerife treba da prvo nauči hadise koji su dokazi (delili) u njegovom mezhebu, zatim da radi ono što je po hadisima pohvaljeno i da izbjegava ono što je pokuđeno, da nauči veličinu vjere islama i vrijednost Allahovih dželle-šanuhu i Resulullahovih sallallahu alejhi ve sellem imena i atributa, da nauči Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem život i fazilete (vrline, koristi), mu’džize, halove (stanja) dunjaluka, ahireta, Dženneta i Džehennema, meleke, džine, stare ummete, Pejgambere i njihove kitabe, superiornosti koje su specifične za Resulullaha i Kur’ani kerim, živote njegovog Ala (familije), i njegovih ashaba ridvanullahi teala alejhim edžma’in, halove i alamete (predznake) kijameta, i mnoge druge stvari koje se odnose na dunjaluk i ahiret. U Resulullahovim sallallahu teala alejhi ve sellem hadisi šerifima je akumulirano sve što se odnosi na dunjaluk i ahiret.

Kada shvatimo ovo što je ovdje napisano postaje nam jasno kolike su neznalice oni koji kažu da su beskorisni vjerski propisi koji nisu izvedeni iz hadisi šerifa. U ogromnoj količini znanja koja se nalazi u hadisi šerifima samo je nekoliko hadisi šerifa koji nas podučavaju ibadet i mu’amelat (dio fikha koji nas podučava o načinu kupo-prodaje, interesu, zajedničkom posjedništvu i slično). Njih, prema nekim alimima, ima oko pet stotina [uključujući one koji se ponavljaju nema ih više od hiljade]. Nije moguće ni zamisliti da, od ovako malog broja hadisi šerifa, nijedan od imama četiri mezheba nije čuo za jedan sahih (vjerodostojan) hadis. Svaki sahih hadis je makar jedan imam mezheba uzeo kao svoj dokaz. Musliman koji vidi da izvjesna radnja u njegovom mezhebu nije u skladu sa sahih hadisom treba da tu radnju radi po drugom meshebu čiji je idžtihad baziran na tom hadisi šerifu. Moguće je da je takođe i imam njegovog mezheba čuo za taj hadisi šerif. Moguće je da je on slijedio jedan drugi hadisi šerif za kojeg je razumio ili da je više sahih, ili, da je kasnije rečen pa je anulirao (nesh učinio) prvi hadis-i šerif, ili, ga nije uzeo kao dokaz, radi drugog, samo mudžtehidima poznatog razloga. Dobro je da musliman, koji shvata da je prvi hadisi šerif sahih, napusti idžtihad svog mezheba koji se ne slaže sa tim hadisom i da slijedi ovaj hadis. Ali on, u tom slučaju, mora slijediti drugi mezheb koji je po tom pitanju uzeo taj hadisi šerif za svoj idžtihad, zato što je imam tog drugog mezheba, koji zna dokaze za propise, koje on ne zna, ustanovio da ne postoji ništa što bi sprječilo da se radi u skladu sa tim hadisi šerifom. Međutim, potpuno mu je dozvoljeno i da, po tom pitanju, radi onako kako njegov mezheb nalaže, pošto je, bez sumnje, da se imam njegovog mezheba u svom idžtihadu oslonio na čvrst i ispravan delil. Mukallidu (sljedbenika mezheba) je u islamu dozvoljeno da ne zna mudžtehidov dokaz. Nijedan od imama četiri mezheba nije u svom idžtihadu izašao iz okvira Kitaba i Sunneta. Njihovi mezhebi su objašnjenje Kitaba i Sunneta. Oni su muslimanima objasnili značenja i propise Kitaba i Sunneta. Oni su objasnili Kitab i Sunnet na način kako ih muslimani mogu shvatiti, i zapisali ta objašnjenja u svoje knjige. Rad imama mezheba rahimehumullahu teala je bio ogromna usluga islamskoj vjeri. Da Allah dželle-šanuhu nije pomogao, sama ljudska moć ne bi nikada bila dovoljna za ovaj posao. Postojanje ovih mezheba je jedan od najjačih dokaza da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem hakk Pejgamber i da je islam sahih vjera.

Razlike u idžtihadima (značenjima ili zaključcima koji je mudžtehid donijeo kroz svoje napore i nastojanja da razumije i shvati skrivena značenja u ajeti kerimu ili hadisi šerifu) naših mezheb imama su samo u onim stvarima koje se odnose na furu-i din (fikh). Među njima nema neslaganja po pitanju usul-i dina (vjerovanja, i’tikada) i imana. Među njima takođe nema ni razlika u učenjima furu’a koja se smatraju elementarnim (osnovnim) a koja su uzeta iz hadisi šerifa čiji su dokazi preneseni kao tevatur (opštepoznato znanje čije poricanje sigurno izaziva kufr). Oni se samo razlikuju u nekim aspektima koji se odnose na furu-i din. Ovo se desilo zbog razlika u njihovim razumijevanjima jačine dokaza po tim pitanjima. Ove neznatne razlike među njima su [Allahova dželle-šanuhu] milost (rahmet) ovom ummetu. Muslimanima je džaiz (dozvoljeno) slijediti koji god vole mezheb i koji im je lakši. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je unaprijed najavio ove razlike, kao vesele vijesti. Desilo se tačno onako kako je on i prorekao.

U vjerovanju (i’tikadu) nije dozvoljeno činiti idžtihad. To znači da u činjenicama koje se moraju vjerovati nije dozvoljeno upotrebljavati idžtihad. To vodi stranputici (dalaletu) i krivovjerstvu. To je veliki grijeh. U vjerovanju postoji samo jedan ispravan put. Taj put je put mezheba koji se zove ehli sunnet vel-džema’at.Razlika za koju je hadisi šerif rekao da je [Allahov dželle-šanuhu] rahmet (milost) je razlika u furu’u, to jest u ahkamu (pravilima ili propisima).

U stvarima u kojima se četiri mezheba razilaze samo je samo jedno mišljenje ispravno. Oni koji rade po ovom ispravnom mišljenju će dobiti dva sevaba (nagrade) dok će oni koji rade po jednom od neispravnih mišljenja dobiti samo jedan sevab. Činjenica, da je dozvoljeno odustati od jednog mezheba i slijediti drugi, nam pokazuje da su mezhebi rahmet. Međutim, nije nam dozvoljeno slijediti ništa drugo osim ova četiri već postojeća mezheba koja sačinjavaju ehli sunnet. Čak nije dozvoljeno ni slijediti ni ashabe kiram, zato što su njihovi mezhebi, s obzirom da nisu bili zapisani, tokom vremena zaboravljeni. Danas je jedino moguće slijediti islam slijeđenjem jednog od ova četiri mezheba. Imam Ebu Bekr Razi rahime-hullahu teala je takođe rekao da su alimi islama jednoglasno izjavili da nije dozvoljeno [direktno] slijediti ashabe kiram. Ja preporučujem onim koji hoće da potpuno razumiju superiornost mezheba i mudžtehida - a naročito superiornost imama četiri mezheba i činjenicu, da su njihovi mezhebi u okviru Kitaba i Sunneta, i da propisi koje su oni izveli kroz idžmu i kijas nisu njihova mišljenja već su uzeti iz Kitaba i Sunneta - da pročitaju imamove Abdulvehhabove Ša’ranijeve rahime-hullahu teala knjige Mizan-ul-kubra i Mizan-ul-hidrijje. Ovdje se završava prijevod odlomka iz knjige Hudždžetullahi alel’alemin, 771. i naredne stranice. Gore navedeni odlomak koji je preveden sa arapskog originala ne sadrži u sebi nijednu riječ prevodioca. Prevodilac je i ovdje kao i u svim drugim svojim knjigama, koje smo izdali, stavio citate iz drugih knjiga u červrtaste zagrade [ ] kako se tekst, koji momentalno prevodimo, ne bi pomiješao sa tekstom iz drugih knjiga. Knjiga Hudždžetullahi alel’alemin, iz koje je ovaj odlomak uzet, je na arapskom jeziku. Ova knjiga je 1394/1974. godine ofsetom reprodukovana u Istanbulu.

http://www.praviput.com/knjige/iman_i_islam/14.html

Nastavak pethodnog teksta.

Musliman koji može dobro čitati i razumjeti hadisi šerife treba da prvo nauči hadise koji su dokazi (delili) u njegovom mezhebu, zatim da radi ono što je po hadisima pohvaljeno i da izbjegava ono što je pokuđeno, da nauči veličinu vjere islama i vrijednost Allahovih dželle-šanuhu i Resulullahovih sallallahu alejhi ve sellem imena i atributa, da nauči Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem život i fazilete (vrline, koristi), mu’džize, halove (stanja) dunjaluka, ahireta, Dženneta i Džehennema, meleke, džine, stare ummete, Pejgambere i njihove kitabe, superiornosti koje su specifične za Resulullaha i Kur’ani kerim, živote njegovog Ala (familije), i njegovih ashaba ridvanullahi teala alejhim edžma’in, halove i alamete (predznake) kijameta, i mnoge druge stvari koje se odnose na dunjaluk i ahiret. U Resulullahovim sallallahu teala alejhi ve sellem hadisi šerifima je akumulirano sve što se odnosi na dunjaluk i ahiret.

Kada shvatimo ovo što je ovdje napisano postaje nam jasno kolike su neznalice oni koji kažu da su beskorisni vjerski propisi koji nisu izvedeni iz hadisi šerifa. U ogromnoj količini znanja koja se nalazi u hadisi šerifima samo je nekoliko hadisi šerifa koji nas podučavaju ibadet i mu’amelat (dio fikha koji nas podučava o načinu kupo-prodaje, interesu, zajedničkom posjedništvu i slično). Njih, prema nekim alimima, ima oko pet stotina [uključujući one koji se ponavljaju nema ih više od hiljade]. Nije moguće ni zamisliti da, od ovako malog broja hadisi šerifa, nijedan od imama četiri mezheba nije čuo za jedan sahih (vjerodostojan) hadis. Svaki sahih hadis je makar jedan imam mezheba uzeo kao svoj dokaz. Musliman koji vidi da izvjesna radnja u njegovom mezhebu nije u skladu sa sahih hadisom treba da tu radnju radi po drugom meshebu čiji je idžtihad baziran na tom hadisi šerifu. Moguće je da je takođe i imam njegovog mezheba čuo za taj hadisi šerif. Moguće je da je on slijedio jedan drugi hadisi šerif za kojeg je razumio ili da je više sahih, ili, da je kasnije rečen pa je anulirao (nesh učinio) prvi hadis-i šerif, ili, ga nije uzeo kao dokaz, radi drugog, samo mudžtehidima poznatog razloga. Dobro je da musliman, koji shvata da je prvi hadisi šerif sahih, napusti idžtihad svog mezheba koji se ne slaže sa tim hadisom i da slijedi ovaj hadis. Ali on, u tom slučaju, mora slijediti drugi mezheb koji je po tom pitanju uzeo taj hadisi šerif za svoj idžtihad, zato što je imam tog drugog mezheba, koji zna dokaze za propise, koje on ne zna, ustanovio da ne postoji ništa što bi sprječilo da se radi u skladu sa tim hadisi šerifom. Međutim, potpuno mu je dozvoljeno i da, po tom pitanju, radi onako kako njegov mezheb nalaže, pošto je, bez sumnje, da se imam njegovog mezheba u svom idžtihadu oslonio na čvrst i ispravan delil. Mukallidu (sljedbenika mezheba) je u islamu dozvoljeno da ne zna mudžtehidov dokaz. Nijedan od imama četiri mezheba nije u svom idžtihadu izašao iz okvira Kitaba i Sunneta. Njihovi mezhebi su objašnjenje Kitaba i Sunneta. Oni su muslimanima objasnili značenja i propise Kitaba i Sunneta. Oni su objasnili Kitab i Sunnet na način kako ih muslimani mogu shvatiti, i zapisali ta objašnjenja u svoje knjige. Rad imama mezheba rahimehumullahu teala je bio ogromna usluga islamskoj vjeri. Da Allah dželle-šanuhu nije pomogao, sama ljudska moć ne bi nikada bila dovoljna za ovaj posao. Postojanje ovih mezheba je jedan od najjačih dokaza da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem hakk Pejgamber i da je islam sahih vjera.

Razlike u idžtihadima (značenjima ili zaključcima koji je mudžtehid donijeo kroz svoje napore i nastojanja da razumije i shvati skrivena značenja u ajeti kerimu ili hadisi šerifu) naših mezheb imama su samo u onim stvarima koje se odnose na furu-i din (fikh). Među njima nema neslaganja po pitanju usul-i dina (vjerovanja, i’tikada) i imana. Među njima takođe nema ni razlika u učenjima furu’a koja se smatraju elementarnim (osnovnim) a koja su uzeta iz hadisi šerifa čiji su dokazi preneseni kao tevatur (opštepoznato znanje čije poricanje sigurno izaziva kufr). Oni se samo razlikuju u nekim aspektima koji se odnose na furu-i din. Ovo se desilo zbog razlika u njihovim razumijevanjima jačine dokaza po tim pitanjima. Ove neznatne razlike među njima su [Allahova dželle-šanuhu] milost (rahmet) ovom ummetu. Muslimanima je džaiz (dozvoljeno) slijediti koji god vole mezheb i koji im je lakši. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je unaprijed najavio ove razlike, kao vesele vijesti. Desilo se tačno onako kako je on i prorekao.

U vjerovanju (i’tikadu) nije dozvoljeno činiti idžtihad. To znači da u činjenicama koje se moraju vjerovati nije dozvoljeno upotrebljavati idžtihad. To vodi stranputici (dalaletu) i krivovjerstvu. To je veliki grijeh. U vjerovanju postoji samo jedan ispravan put. Taj put je put mezheba koji se zove ehli sunnet vel-džema’at.Razlika za koju je hadisi šerif rekao da je [Allahov dželle-šanuhu] rahmet (milost) je razlika u furu’u, to jest u ahkamu (pravilima ili propisima).

U stvarima u kojima se četiri mezheba razilaze samo je samo jedno mišljenje ispravno. Oni koji rade po ovom ispravnom mišljenju će dobiti dva sevaba (nagrade) dok će oni koji rade po jednom od neispravnih mišljenja dobiti samo jedan sevab. Činjenica, da je dozvoljeno odustati od jednog mezheba i slijediti drugi, nam pokazuje da su mezhebi rahmet. Međutim, nije nam dozvoljeno slijediti ništa drugo osim ova četiri već postojeća mezheba koja sačinjavaju ehli sunnet. Čak nije dozvoljeno ni slijediti ni ashabe kiram, zato što su njihovi mezhebi, s obzirom da nisu bili zapisani, tokom vremena zaboravljeni. Danas je jedino moguće slijediti islam slijeđenjem jednog od ova četiri mezheba. Imam Ebu Bekr Razi rahime-hullahu teala je takođe rekao da su alimi islama jednoglasno izjavili da nije dozvoljeno [direktno] slijediti ashabe kiram. Ja preporučujem onim koji hoće da potpuno razumiju superiornost mezheba i mudžtehida - a naročito superiornost imama četiri mezheba i činjenicu, da su njihovi mezhebi u okviru Kitaba i Sunneta, i da propisi koje su oni izveli kroz idžmu i kijas nisu njihova mišljenja već su uzeti iz Kitaba i Sunneta - da pročitaju imamove Abdulvehhabove Ša’ranijeve rahime-hullahu teala knjige Mizan-ul-kubra i Mizan-ul-hidrijje. Ovdje se završava prijevod odlomka iz knjige Hudždžetullahi alel’alemin, 771. i naredne stranice. Gore navedeni odlomak koji je preveden sa arapskog originala ne sadrži u sebi nijednu riječ prevodioca. Prevodilac je i ovdje kao i u svim drugim svojim knjigama, koje smo izdali, stavio citate iz drugih knjiga u červrtaste zagrade [ ] kako se tekst, koji momentalno prevodimo, ne bi pomiješao sa tekstom iz drugih knjiga. Knjiga Hudždžetullahi alel’alemin, iz koje je ovaj odlomak uzet, je na arapskom jeziku. Ova knjiga je 1394/1974. godine ofsetom reprodukovana u Istanbulu.

http://www.praviput.com/knjige/iman_i_islam/14.html

U knjizi Put ehli sunneta, u poglavlju o imam-i-a'zam-Ebu-Hanifi piše:


[U knjizi Redd-i vehhabi piše, “Da bi neko bio mudžtehid prvo je potrebno da on bude specijalista u arapskom jeziku i u raznim jezičnim naukama kao što su evda’, sahih, mervis, mutevatir, putevi reda, mevdu’, rječnik, fasih, redi i mezmum oblici, mufred, šaz, nadir, musta’mel, muhmel, mu’reb, ma’rife, ištikak, hakikat, medžaz, mušterek, izdad, mutlak, mukajjed, ibdal, i kalb. Zatim, on mora da bude specijalista u naukama (koje se zovu) sarf, nahv, me’ani, bejan, bedi’, belagat, ilm-i usul-i fikh, ilm-i usul-i hadis, ilm-i usul-i tefsir, i da zna napamet riječi imama džerha i ta’dila. Da bi neko bio fakih on mora da zna - pored gore nabrojanih nauka - dokaze (delile) za svako vjersko pitanje (mes’elu) i da studira značenja delila murada i te’vila. Da bi neko bio muhaddis (odnosno alim hadisa) on samo treba da nauči napamet hadisi šerife onako kako smo ih čuli. Muhaddisu nije uslov, odnosno, on ne mora znati značenja, murad, i te’vil, niti mora razumjeti dokaze propisa islama (delile ahkama islamijjeta). Ako se alim fikha i muhaddis ne slažu po pitanju nekog hadisi šerifa, i ako, na primjer, alim fikha kaže da je hadis sahih, a muhaddis kaže da je za’if (slab), fakihova riječ je cjenjenija. Prema tome, riječ ili odluka imama a’zama je najcjenjenija od svih drugih zato što je on prvi mudžtehid i najuzvišeniji fakih i zato što je on čuo mnogo hadisa direktno od Ashaba kiram, bez ikakvog posredništva. Ako je ovaj uzvišeni imam rekao za neki hadis da je sahih svi alimi islama su takođe rekli da je taj hadis sahih. Muhaddis (alim hadisa) je ispod nivoa fakiha (alima fikha). On ne može nikada dosegnuti nivo mezheb imama.

Abdulhak Dehlevi, alim hadisa, je ovako napisao u svojoj knjizi Sirat-i mustekim, “Imam a’zam Ebu Hanifa nije uzeo izvjesne hadise kao dokaz (delil) koje je imam Šafija (Šafi’i) uzeo. Nemezheblije su to uzele kao priliku da kleveću imama a’zama i da kažu da Ebu Hanifa nije slijedio hadisi šerif. Međutim, hazreti imam a’zam Ebu Hanifa je u svom dokazu mes’ele (vjerskog pitanja) pronašao i uzeo druge hadise koji su bili puno jači i još više sahih.”

Hadisi šerif kaže, “U mom ummetu su najbolji oni koji žive u moje vrijeme. Nakon njih su najbolji oni koji su njih naslijedili. Iza ovih, su najbolji oni koji su došli iza njih.” Ovaj hadisi šerif nam govori da su tabi’ini uzvišeniji od tabe’-i tabi’ina. Svi alimi su saglasni u tome da je imam a’zam Ebu Hanifa jedan od tabi’ina, to jest, da je vidio izvjesne Ashabe kiram, i da je direktno od njih čuo hadisi šerife. Na primjer, imam a’zam Ebu Hanifa je čuo sljedeći hadisi šerif od sahabe Abdullah-bin-Ebi-Evfa-a, “Ko radi Allahovog rizaluka (zadovoljstva) sagradi džamiju dobiće vilu u džennetu.” Dželaluddin Sujuti, alim šafijiskog (šafi’i) mezheba je napisao u svojoj knjizi Tebjid-us-sahife da je imam Abdulkerim, alim šafijiskog (šafi’i) mezheba, napisao cijelu knjigu opisujući sahabe koje je imam a’zam vidio. U knjizi Durr-ul-muhtar je napisano da je imam-i a’zam vidio sedam sahaba. Od četiri imama, osnivača mezheba, samo je imamu a’zamu bilo suđeno (nasib) da bude tabi’in. Jedno od pravila u nauci (koja se zove) Ilm-i usul je da se mišljenje onih koji učine nešto kabul (primljeno) voli više od mišljenja onih koji to odbiju. Očigledno je da je imam-i a’zam Ebu Hanifa najuzvišeniji od svih drugih imama mezheba s obzirom da je on tabi’in. Poricanje imam-i a’zamove uzvišenosti od strane nemezheblija, ili njihovo nastojanje da ga okleveću i ukaljaju ime ovog uzvišenog imama -- govoreći da je on bio za’if (slab) u hadisu -- je isto kao i poricanje hazreti Ebu Bekrove i hazreti Omerove uzvišenosti. Ovo njihovo izopačeno negodovanje je bolest koja se ne može izliječiti pripovijedanjem (va’zom) i savjetovanjem (nasihatom). Da ih Dženab-i Hak izliječi! Halifa muslimana Omer radijallahu anh je jednom rekao na hutbi, “O muslimani! Kao što ja vama govorim tako je nama i Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao na hutbi, ‘Moji Ashabi su najbolji ljudi. Poslije njih, najbolji su oni koji su došli iza njih. Sljedeći, koji su najbolji, su oni koji su došli iza njih. Među onim, koji dođu iza ovih, će biti lažova.” Četiri mezheba koje muslimani danas slijede (tj. čine taklid) i imitiraju su mezhebi ovih najboljih muslimana čijoj je dobroti Resulullah bio svjedok. Alimi islama su jednoglasno izjavili da nije dozvoljeno usvojiti nijedan drugi mezheb osim ova četiri.

Ibnu Nudžejm-i Misri rahmetullahi teala alejh, autor knjige Bahr-ur-raik, piše u svojoj knjizi Ešbah, “Imam Šafija (Šafi’i) je rekao da onaj ko hoće da bude specijalista u fikhu treba da čita Ebu Hanifine knjige.” Abdullah ibni Mubarek je rekao, “Ja nisam vidio nijednog eksperta (mutehassisa) da je učen u fikhu kao Ebu Hanifa. Veliki alim Mis’ar je klečeći sjedio pred Ebu Hanifom, pitao ga, i od njega učio. Ja sam učio od hiljadu alima. Ali, da nisam vidio Ebu Hanifu, ja bih zalutao u grčku filozofiju.” Ebu Jusuf je rekao, “Ja nisam vidio nikog da je bio toliko duboko učen u nauci hadisa kao (što je to bio) Ebu Hanife. Ne postoji drugi alim koji može, kao on, tako kompetentno, tefsiriti hadisi šerif.” Veliki alim i mudžtehid Sufjan-i Sevri je rekao, “Mi smo svi u poređenju sa Ebu Hanifom kao vrapci naspram sokola. Ebu Hanifa je glavni vođa alima.” Ali bin Asim je rekao, “Kad bi se Ebu Hanifino znanje mjerio sa cjelokupnim znanjem uleme njegovog vremena Ebu Hanifino znanje bi bilo veće.” Jezid bin Harun je rekao, “Ja sam učio od hiljadu alima. Ja između ovih hiljadu alima nisam vidio nikoga da ima više vera’a (tj. da se više čuva sumnjivih stvari) ili da je pametan kao Ebu Hanifa rahmetullahi teala alejh.” Muhammed bin Jusuf Šafii (Šafi’i), jedan alim iz Damaska, u svojoj knjizi Ukud-ul-džuman fi menakib-in-Nu’man puno veliča Ebu Hanifu i detaljno objašnjava njegovu uzvišenost i kaže da je on vođa (reis) mudžtehida. Ebu Hanifa je rekao, “Resulullahovi hadisi šerifi su kruna na našoj glavi i svjetlo (nur) naših očiju. Mi istražujemo riječi Ashaba kiram, odabiremo ih, i prilagođavamo im se. Što se tiče riječi tabi’ina one su kao i naše riječi. Ovdje se završava prijevod iz knjige Redd-i vehhabi. Ova knjiga je 1264./1848. štampana u Indiji a 1401./1981. u Istanbulu.

Mevlana Muhammed Abduldželil ovako piše knjizi Sejf-ul-mukallidin ala a’nak-il-munkirin koja je na perzijskom jeziku, “Oni koji ne slijede mezheb kažu da je Ebu Hanifa bio za’if (nejak, slab) u nauci hadisa. Ova njihova tvrdnja nam pokazuje da su oni ili neznalice ili ljubomorni. Imam Zehebi i Ibni Hadžer-i Mekki kažu da je imam-i a’zam Ebu Hanifa bio alim hadisa. On je naučio hadise od četiri hiljade alima. Od ove (četiri hiljade alima) tri stotine su bili alimi hadisa i tabi’ini. Imam Ša’rani piše u prvom tomu njegove knjige Mizan, ‘Ja sam proučavao tri imam-i a’zamova Musneda. Sva tri prenose rivajete jako čuvene uleme tabi’ina.’ Neprijateljstvo (i mržnja) koje nemezheblije imaju protiv Selef-i salihina, i njihova ljubomora prema imamima mudžtehidima -- a naročito prema imamu muslimana (imam-ul-musliminu) Ebu Hanifi -- mora da je do te mjere blokirala njihovu percepciju i savjest da oni poriču ljepotu i uzvišenost alima islama. Oni ne mogu da podnesu činjenicu da salih ljudi imaju ono što oni nemaju. Oni zato osporavaju uzvišenost vjerskih imama. Oni se na taj način izlažu opasnosti širka ljubomore. U knjizi Hadaik piše, “Kada je imam a’zam Ebu Hanifa naučio napamet hadisi šerife on bi ih zapisivao. On je čuvao knjige hadisa u drvenim sanducima. On je neke od njih držao pri ruci, gdje god je bio. Njegovo citiranje malog broja hadisa nam ne pokazuje činjenicu da je on znao mali broj hadisa napamet. Tako mogu reći samo netrpeljivi (mute’assib) vjerski neprijatelji. Ova njihova netrpeljivost (te’assub) je svjedok imamovog a’zamovog kemala (savršenstva, potpunosti). (Bacanje blata i) klevetanje učenog čovjeka od strane neukih ljudi nam pokazuje savršenstvo učene osobe. Neko ko nije imao visoku super specijalizaciju (ihtisas) u naukama tefsira i hadisa ne bi mogao osnovati ogromni mezheb i odgovoriti na stotine hiljada vjerskih mes’ela (tj. vjerskih pitanja koja treba riješiti), i dokazati ih ajeti kerimima i hadisi šerifima. U stvari, uspostavljanje novog i jedinstvenog mezheba, bez modela i primjera, je odličan dokaz za imamov a’zamov ihtisas (ekspertizu) u naukama tefsira i hadisa. Pošto je on radio sa nepresušnom i izvanrednom energijom da osnuje ovaj mezheb on nije imao vremena da, jedan po jedan, citira hadisi šerife ili njihove ravije (prenosioce). Ovo ne može i ne smije biti razlog da se ovaj uzvišeni imam kalja ljubomornom klevetom i da se govori da je bio slab (za’if) u nauci hadisa. “Rivajet (prenošenje) bez dirajeta (sposobnosti, vještine, inteligencije) je bezvrijedan” je dobro je poznata činjenica. Na primjer, Ibnu Abdilberr je rekao, “Kada bi rivajet bez dirajeta bio vrijedan (cijenjen), onda bi smetljarovo navođenje (citiranje) hadisa bilo uzvišenije od Lokmanove inteligencije.” Ibni Hadžer-i Mekki, jedan alim šafijiskog (šafi’i) mezheba, je ovako napisao u svojoj knjizi Kalaid, “Veliki alim hadisa A’meš je postavio imamu a’zamu Ebu Hanifi puno mes’ela (vjerskih pitanja koja treba riješiti). Imam a’zam mu je na svako njegovo pitanje odgovorio citirajući hadisi šerif. Kada je A’meš vidio imam-i-a’zamovo ogromno znanje on je rekao, ‘O alimi fikha! Vi ste kao ljekari specijalisti (mutehassis tabib)! Mi, alimi hadisa, smo kao apotekari. Mi citiramo hadise i njihove rivajete. Vi znate njihova značenja.’” U knjizi Ukud-ul-dževahir-il-munife piše, “Jednom kada je Ubejdullah bin Amr bio sa A’mešom, velikim alimom hadisa, neko priđe i nešto upita A’meša. Dok je A’meš razmišljao kako da mu odgovori imam a’zam Ebu Hanifa priđe. A’meš je ponovio imamu postavljeno pitanje i od njega zatražio odgovor. Imam a’zam je odmah, detaljno, odgovorio na postavljeno pitanje. Diveći se odgovoru, A’meš je rekao, ‘O Imamu! Iz kojeg si ti hadisa izveo taj odgovor?’ Imam a’zam je proučio hadisi šerif iz kojeg je izveo odgovor i onda mu je rekao, “Ja sam taj hadisi šerif čuo od tebe.’” Imam Buhari je znao napamet tri stotine hiljada hadisa. On je od ove tri stotine hiljada hadisa zapisao u svoje knjige samo dvanaest hiljada (hadisi šerifa) zato što je puno strahovao od hadisi šerifa koji kaže, “Ako neko citira nešto što ja nisam rekao kao hadis on će biti u velikom azabu u džehennemu.” Imam-i a’zam je, pošto je imao ogroman vera’ i takvu, postavio jako teške uslove za prenošenje hadisa. On je citirao samo one hadisi šerife koji su zadovoljavali ove uslove (šartove). Izvjesni alimi hadisa su prenijeli mnogobrojne hadise zato što je njihova grana bila šira i što su njihovi šartovi bili lakši. Alimi hadisa nisu nikada ponižavali jedni druge zbog drukčijih uslova (šartova). Da to nije tako imam Muslim bi rekao nešto što bi uvrijedilo imama Buhariju rahmetullahi teala alejhima. Imam-i a’zamovo prenošenje malog broja hadisa, iz njegove obazrivosti i bogobojaznosti (takve), bi samo trebao biti dobar razlog da ga hvalimo i veličamo. Ovdje se završava prijevod citata iz knjige Sejf-ul-mukallidin.]

http://www.praviput.com/knjige/sunni_path/8.html