Klanjanje u dzamiji sa kaburom i gradnja na kaburu

Klanjanje u dzamiji u kojoj je ukopan neki od Poslanika, ili dobrih ljudi je dozvoljeno I pohvaljeno a daleko je od toga da to bude kufr I sirk kako to misle neki vehabije na celu sa Muhammed ibn Abdulvehhabom.
Na dozvoljenost klanjanja u dzamijama u kojima postoji kabur nekog od poslanika I dobrih ljudi upucuje prije svega Kur’an ,sunnet I sklopljeni Idzma’ uleme po tom pitanju.
Sto se Kur’anskog dokaza tice to je ajet koji govori o stanovnicima pecine: “Kada rekose: Sagradite na grobovima njihovim zgradu!A Allah dobro zna ko su oni. A vjernici od njih rekose: Sagradicemo ovdje Bogomolju.” ( Kehf, 21.) Vidimo iz ajeta da nevjernici kazu da bi bilo lijepo da sagrade na grobovima ovih dobrih ljudi nekakvu zgradu kako bi se podsjecali na njih dok vjernici iz tog naroda izricito kazu: Ne,sagradicemo na njihovim grobovima mesdzid u kojem cemo obozavati Allaha a ujedno se I sjecati ovih dobrih Allahovih robova.
Kaze El Razi u komentaru ovog ajeta: “ Tj. Sagradicemo mesdzid kako bismo obozavali Allaha I kako bismo sacuvali tragove ovih dobrih ljudi.” ( Tefsiru Razi, 11/106)
Kaze Sevkani: “ Spominjanje gradjenja mesdzida u ovom ajetu upucuje na to das u ovi ljudi koji su to govorili bili muslimani,vjernici.” ( Fethul kadir, 3/277)
Kaze Zudzadzi: “ Ovo upucuje da je nadjacao govor vjernika,da se napravi dzamija na tom mjestu.”
Prenosi se od Misver ibn Mahreme I Mervan ibn El Hakema das u rekli: “ Ebu Busajr je pobegao iz Mekke nakon ugovora na Hudejbiji I sklonio se na obalu mora. To je video Ebu Dzundel pa je I on posao za njim. Zatim su ljudi,vjernici iz Mekke primjetili das u nestali Ebu Busajr I Ebu Dzundel pa su I oni krenuli za njima tako da je broj izbeglica iz Mekke dostigao 300. Okupili su se na obali mora gdje im je vodja bio Ebu Busajr. Presretali su Kurejsijske karavane tako da su postali opasna prijetnja po trgovinu Kurejsa. Nakon nekog vremena, Kurejsije su se pokajale od te tacke ugovora na Hudejbiji pa su poslali izaslanika Muhammedu a.s. da uzme kod sebe Ebu Busajra, Ebu Dzundela I njihovu skupinu kako oni ne bi vise presretali I otimali Kurejsijske karavane. Boziji Poslanik je prihvatio to pa je poslao pismo Ebu Dzundelu u kome mu naredjuje da pristupe k njemu I u kome ga obavestava da su Kurejsije odlucile da im dozvole da svako ko hoce da predje na stranu Muhammeda I muslimana moze to uciniti kada god hoce. Medjutim, u trenutku kada je stiglo Poslanikovo pismo Ebu Busajr umire. Ebu Dzundel ga je zatim sahranio na tom mjestu I napravio na njegovom grobu Mesdzid.” (Ibn Abdul Berr, Isti’ab, 4/1614; Ibn Sa’d, Tabekatul kubra 4/134; kao I Musa ibn Ukbe u El Megazi, za kojeg Jahja ibn Mu’in Buharijin sejh kaze: Knjiga Musa ibn Ukbe je od najispravnijih knjiga o bitkama.)
Takodje, navodi Imam Malik u Muvetta’: “ Kada je na ahiret preselio Poslednji Boziji Poslanik razisli su se ashabi po pitanju mjesta gdje ce on biti ukopan.Neki su rekli da bi to trebalo biti pored njegovog minbera a neki dag a treba ukopati u Medinskom groblju Beki’a.Zatim je dosao Ebu Bekr I rekao: “Cuo sam Bozijeg Poslanika da je rekao:”Nije preselio Poslanik a da nije bio ukopan na mjestu na kojem je preselio.” ( Muvetta’ , Imam Malik, 1/231) Vidimo iz ovog hadisa das u neki ashabi zeleli da Poslanik bude ukopan u dzamiji I da je to zabranjeno sigurno to ne bi trazili. Takodje, kada je Ebu Bekr dosao I citirao im hadis on nije negirao dozvoljenost ukopavanja u mesdzidu vec je samo uputio na to da se Poslanici ukopavaju na mjestu gdje presele. Isto tako,znamo da je Poslanik preselio u Aisinoj sobi koja je vezana za mesdzid I nalikuje sobama u koje se sahranjuju evlije I pobozni ljudi pa mozemo reci da je dozvoljeno graditi na kaburu. Jos jedna vazna stvar po ovom pitanju je to da je mezar Bozijeg Poslanika 88.H.g. prosiravanjem Poslanikove dzamije od strane Halife El Velid ibn Abdulmelika usao u okvir dzamije I da je tada bilo zivo sest ashaba koji nisu to zabranili niti su se protiv toga pobunili,a da je to zabranjeno sigurno bi se pobunili. Ti Ashabi bili su: Abdullah ibn Ebi Evfa (umro 89.H.g.) Sehl ibn Sa’d Es Sa’idi (umro 91.H.g.), Enes ibn Malik (umro 93.H.g.) Muhammed ibn Lebid ibn Ukbe el Ensari (umro 99.H.g.), Sehl Ibn Hunejf El Evsi (umro 100.H.g.), Ebu Tufejl Amir ibn Vasile El Lejsi (umro 100.H.g.)